Za zapadne kritičare i polemičare posebno dvije teme, Poslanikov odnos prema Jevrejima i njegova poligamija, su se pokazale kao kamen spoticanja, ili možda preciznije, kao stub za bičevanje.
Izgleda da se govor o islamskom novom moralnom poretku i Muhammedov, a.s., život kao model za muslimane sukobi za zapadnjačkom percepcijom islama. Islamska tradicija je često od Poslanika, a.s., pravila mit, a zapadna je stalno klevetala i skrnavila uspomenu na Poslanika… Za zapadne kritičare i polemičare posebno dvije teme, Poslanikov odnos prema Jevrejima i njegova poligamija su se pokazale kao kamen spoticanja, ili možda preciznije, kao stub za bičevanje.

U ranoj fazi pozivanja u islam Muhammed, a.s., je posmatrao kršćane i Jevreje Arabije kao prirodne saveznike čije su vjere imale dosta zajedničkog sa islamom. Od njih je očkivao prihvatanje i odobravanje. Kad se u Medini uspostavila islamska zajednica, muslimani, kao i Jevreji, su se u molitvi okretali prema Jerusalemu. Međutim, jevrejska plemena, koja su dugo vremena živjela u Medini i imala političke veze sa Kurejšijama, su se opirala i religijskoj i političkoj saradnji sa muslimanima. Odbijali su Muhammedovo poslanstvo i poruku, te su sarađivali sa mekkanskim neprijateljima. Medinska povelja im je garantirala autonomiju u unutrašnjim religijskim pitanjima, ali se od njih očekivala politička odanost i pokornost. Međutim, Kur´an optužuje Jevreje da su konstantno kršili takve sporazume: Zar svaki put kad neku obavezu preuzmu – neki od njih je odbace jer ih većina na vjeruje. (El-Beqare, 100. ajet )

Nakon svake od velikih bitaka, jedno od jevrejskih plemena bi bilo osuđeno i kažnjeno za takva djela. Muslimansko gledanje na jevrejsko nepovjerenje, intrige i odbacivanja su prvobitno dovela do protjerivanja, a zatim do ratovanja. Nakon Bedra, pleme Benu Kainika, a nakon bitke na Uhudu i pleme Benu Nadir, su sa svojim porodicama i imovinom protjerani iz Medine. Nakon bitke na Hendeku 627. godine, Jevreji iz plemena Benu Kurejza su proglašeni izdajnicima, jer su se dogovarali sa Mekkancima. Kao što je i bio običaj u arapskoj (i semitskoj, zapravo) kulturi, muškarci su ubijani, a žene i djeca zarobljavani. Međutim, bitno je napomenuti da je motivacija za ovo bila politička, a ne rasna ili teološka. Iako je pleme Benu Kurejza ostalo neutralno, i oni su pregovarali sa Kurejšijama.

Štaviše, protjerana jevrejska plemena su otvoreno podržavala Mekkance. Muhammed, a.s, je odlučno djelovao s ciljem pobjede nad Jevrejima koji su ostali u Medini, posmatrajući ih kao političku prijetnju jačanju muslimanske dominacije i vladavine u Arabiji.

Treba istaći još jednu stvar. Muhammedovo, a.s., ratovanje nije bilo strano ni arapskim običajima, niti jevrejskim poslanicima. Kod oboje postoji vjerovanje da je Bog odobrio borbu sa Božijim neprijateljima. Biblijske priče o podvizima kraljeva i poslanika kao što su Mojsije, Jošua, Elija, Samuel, Jehu, Saul i David pripovjedaju o bitkama Božijih zajednica i dozvoljenosti, zapravo potrebi, da se, kada je potrebno, protiv onih koji se suprotstavljaju Bogu bori “u ime Boga izraelske vojske.” Također, kad govori o jevrejskim osvajanjima, Mojsije je rekao: I ja sam vam tad naređivao, govoreći: ‘Gospodar, vaš Bog, vam je dao da posjedujete ovu zemlju… Nećete ih se plašiti, jer Gospodin, Bog vaš, se bori uz vas’. (Deutoronimi, 3: 18-22)

Muhammedovi, a.s., brakovi su dugo vremena bili još jedan razlog zapadnjačkog kritikovanja morala Božijeg Poslanika. Jedan poznati britanski pisac kaže:

Nijedan vjerski vođa nije toliko ocrnjivan kao Muhammed. U prošlosti je bio napadan kao heretik, varalica ili pohotnik, a danas ga neki još uvijek smatraju i ´lažnim poslanikom´. Jedan moderni njemački pisac ga optužuje za pohotnost, jer se okruživao mladim ženama. Ovaj čovjek se nije oženio sve do 25. godine, a zatim je sa svojo suprugom živio dvadeset godina u sreći i vjernosti, sve do njene smrti, kad je njemu bilo 49 godina. Samo u periodu između 50. godine i njegove smrti u 62. godini se Muhammed ženio drugim ženama, od kojih je samo jedna bila djevica, a većina tih brakova je sklapana zbog političkih i dinastijskih razloga. U svakom slučaju, Poslanikov slučaj je bolji od Henrija VIII, poglavara anglikanske crkve.

Kad se govori o Poslanikovoj poligamiji, važno je napomenuti nekoliko stvari. Prvo, semitska kultura uopćeno, kao i arapska praksa, su dozvoljavale poligamiju. To je bila uobičajena praksa u arapskoj kulturi, a posebno među plemićima i vođama. Iako rjeđe, poligamija je bila dozvoljena i u biblijskom i postbiblijskom judaizmu. Od Abrahama, Davida i Solomona pa do perioda reformacije, neki Jevreji su praktikovali poligamiju. Dok se judaistički zakon u srednjem vijeku promijenio pod utjecajem kršćanske vladavine, za Jevreje pod islamskom vladavinom poligamija je ostala zakonski dozvoljena, iako nije praktikovana u velikim razmjerima.

Drugo, u svojim najboljim godinama života, Poslanik, a.s., je ostao u braku sa jednom ženom Hatidžom. Treće, tek nakon što je ona umrla, Poslanik je uzeo više žena. Četvrto, Muhammedovo primjenjivanje specijalne dozvole od Boga kojom mu se dozvoljava prekoračivanje granice od 4 žene propisane u Kur´anu se desilo tek nakon Hatidžine smrti. Štaviše, većina brakova su imali socijalne ili političke motive. Kao što je bio običaj među arapskim vođama, mnogi brakovi su bili političke prirode s ciljem učvršćivanja savezništva. Ostali brakovi su bili brakovi sa udovicama ashaba koji su poginuli u bitkama, a kojima je bila potreba zaštita. Ponovna ženidba je bila teška u društvu koje je naglašavalo vrijednost ženidbi sa djevicama. Aiša, r.a., je bila jedina žena s kojom se Muhammed, a.s., oženio i s kojom je imao najbližu vezu. Peto, Muhammeova učenja i djelovanje, kao i kur´anske poruke su poboljšale status supruga, majki, kćerki, udovica i siročadi.

Govor o socijalnim i političkim motivima iza mnogih od Poslanikovih brakova ne treba potisnuti činjenicu da su Muhammeda, a.s., privlačile žene i da je uživao s njima. Zanemarivanje ovoga bi bilo kontradiktorno muslimankom pogledu na brak i seksualnost koje nalazimo i u objavi i u Poslanikovoj tradiciji, koja naglašava važnost porodice i gleda na seksualni odnos kao dar od Boga u kome treba uživati u okvirima braka. Mnoge priče o Poslanikovoj brigi i zabrinutosti za njegove žene odražavaju ove vrijednosti.