Jedna od bitnih stvari koje Kur’an tumači jeste risalet – vjerovjesništvo. A Kur’an svoj risalet tretira kao uputstvo za čovječanstvo. Njegov temeljni zadatak jeste izvlačenje ljudi iz tmine, neznanja, predrasuda i zabluda na svjetlost. Kazali smo da imamo dvije vrste uputa.
Hidajete takvini - to je uputa ili svijest koja se tiče početnog znanja koje je utkano u čovjekovo biće i s kojim on dolazi na Ovaj svijet prilikom rođenja.
“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.” (Ta’ha, 50).
Ova takvini uputa je takva da stvorenja nužno slijede njene direktive. Allah, dž.š. nam u Kur’anu kaže da je stvorio Zemlju da bi se njome čovjek okoristio. Neko, tako, zemlju koristi samo za hod po njoj; neko drugi koristi je za obradu i uzgajanje usjeva i voćnjaka, neko treći, poput Njutna zemlju koristi da bi otkrio silu gravitacije; a neko sljedeći, koji ima veliku duhovnu snagu, poput Isaa, a.s. zemlju koristi da oživljava mrtve; a neko od ljudi, poput našeg Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Zemlju će koristiti tek kao odskočnu dasku za odlazak u visoke sfere duhovnosti (Mi’radž).
“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.* - On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”( El-Isra’, 1)
Korištenje zvijezda ima isti obrazac. Mnoge zvijezde vide se tek kao niz tačaka na nebu. Neki ljudi se upravo putem svjetlosti tih zvijezda mogu orjentisati na svom putu po zemlji. A neki idu dalje i putem suodnosa među zvijezdama ustanovljavaju više ciljeve. A neki sljedeći kroče još dalje, pa dosežu do spoznaja koje nadmašuju ovodunjalučke vizije. Imam Reza (Rida) je kazao:
“Manjkava je spoznaja o Bogu kod onoga ko nema osnovna znanja o svemiru.”
Ali naša aljkavost i inertnost uslovila je da smo mi muslimani danas zaostali u odnosu na druge u ovim znanjima. Sva stvorenja, koja vidimo na nebu i na Zemlji, obavezna su da čine što im se naredi. Oni tu nemaju pravo izbora.
“A vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4)
Čovjek kao jedno od tih stvorenja ima djelimičnu sličnost sa ostalim stvorenjima. Kako se razumijeva iz Kur’ana, čovjekova uputa nije rezultat samo učenja, škole i vlastitog pregnuća. Ponekad čovjek može, pročitavši samo jedan članak, da doživi kompletnu preobrazbu; isto mu se može dogoditi sanjajući nešto - a nekada je dovoljan neki nutarnji plamen koji će mu izazvati pojačanu ljubav prema njegovu Stvoritelju. Nekada je to neko sitno djelo. Jedan veliki ‘arif Ibn Miskin ispričao je svoju životnu anegdotu:
“Kada mi je otac umro, ostao sam jetimom i imao sam veliku čežnju za učenjem. Unatoč životnoj tjeskobi nije me napuštala ljubav prema znanju. I onda kad sam malo odskočio pošao sam u medresu. Vrijedno sam učio i uspješno sam okončao medresu. Poslije toga sam se oženio i ubrzo dobio dijete. No, i dalje me siromaštvo nije napuštalo. Najteže mi je bilo kada dođem sa sabaha i vidim moje dijete plače od gladi, a ja nemam šta da mu ponudim.
Čuo sam tada za jednog pobožnog derviša na drugom kraju grada kako klanja dva rekata i uči dove za druge koje bivaju kabul. Jedno jutro iza toga poslije sabaha zaputim se njegovoj kući da i za mene uputi dovu, ne bi li se moje stanje popravilo. Došavši pred njegovu kuću sretoh se s čovjekom koji je upravo izlazio iz njegove kuće. Provjere radi upitah čovjeka da li je to kuća onog derviša pobožnjaka, a on mi odgovori da jeste i upita me za razlog mog dolaska. Ja mu sve ispričah, a on mi reče: ‘I ja sam ranije bio kod njega, molio je za mene i moje stanje se, el-hamdu-lillah, bitno popravilo, sada sam došao da mu poklonim ovu teglu meda kao znak zahvalnosti, ali on to odbi primiti – nego evo, tebi ovaj med, a ti se lijepo vrati, pa kad to potrošiš, ti ponovo kod njega dođi.’ I tako ja krenuh nazad prema svojoj kući kad na putu sretoh ženu s djevojčicom koja je iz sveg glasa plakala. Upitah zašto plače, a žena mi reče da joj dijete 3 dana ništa nije jelo. Dadoh joj onaj med i ponovo žalostan krenuh prema svojoj kući, jer znam da ću ponovo zateći moje dijete plaćući. No, približivši se svojoj kući priđe mi čovjek i upita poznajem li ja Ibn Miskina. Rekoh: ja sam taj. On mi kaza da je on sluga jednog bogataša iz druge pokrajine, i da mu je njegov poslodavac naredio da godišnji zekat u stoci otjera i dâ jetimu, Ibn Miskinu. Kada sam ugledao na livadi broj grla stoke vidio sam da je to pravo bogatstvo. Odmah sam na mjestu stare i trošne kuće dao izgraditi novu i mnogo veću kuću. Posebno sam opremio jednu veću prostoriju u kojoj sam počeo primati svijet i davati dersove. I kuća je postala vrlo prometna. Svijet je sve više dolazio na moje dersove i savjetovanja.
Jednog dana me je moj prijatelj pozvao u jedan grad na kraju provincije, gdje, kako reče, najbolji ‘alim tog regiona drži predavanje. Pošto je put bio dug, krenuli smo dan ranije i prenoćili kod njegovog rođaka. Sutradan iza podne namaza trebao je taj ‘alim držati predavanje. Mnoštvo svijeta je ispunilo livadu ispred džamije. No nakon pola sahata, pa ni nakon jednog sahata, onog ‘alima nije bilo. Svijet se već uznemireno počeo komešati. Budući da sam naprijed bio sa imamijom i da je jedan od tih ljudi negdje slušao moje predavanje, počeli su me nagovarati da ja izađem pred svijet i održim im predavanje. Unatoč mom odbijanju ipak su me nekako nagovorili.
Popeo sam se na govornicu i kazao: - Ja zbilja nisam dostojan toga da vam nešto vazim, ali pošto sam ipak zamoljen da vam nešto kažem, ja bih vam ukratko ispričao san koji sam sinoć sanjao ovdje u kući jednog od vas. Dakle, sinoć nakon sijela kod mog domaćina, svi su brzo pospali, ali meni nije išao san na oči. Negdje pred zoru, čim sam zaspao imao sam sljedeći san: - Sanjam polaganje računa na Sudnjem danu, dolazi mi snažni Božiji sluga i ispituje za moja dobra djela, rekoh: to su moji namazi. On mi odgovori - ništa! Rekoh: moja podučavanja i gošćenja svijeta u mojoj kući. Reče mi – ni to ništa!- sve si to činio zato što ti je godilo da te ljudi okolo hvale. I tako izvaga sva moja djela i na koncu reče bacite ga u Džehennem. I taman kad su me zgrabili da me bace, jedan od meleka uzviknu sačekajte našao sa mu još nešto sitno, stavite i ovo na vagu. Kad su stavili to moje sitno djelo na vagu ono je prevagnulo sve moje grijehe. Onaj moj isljednik povika: spašen si zahvaljujući ovom dobrom djelu. A to moje dobro djelo bila je ona tegla meda koju sam iskreno poklonio onoj uplakanoj djevojčici, iako je i moje dijete bilo gladno