“Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu: otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.”
Ovdje su sa jednim primjerom pojašnjene dvije stvari: hakk i bātil, istina i nesitina - i oni su uvijek prožeti i pomiješani. Istina nije kao zlato koje nađeš čisto u prirodi, nego je istina uvijek pomiješana sa neistinom, pa se mora biti dobar stručnjak da se razabere istina. Uvijek postoji jedan sloj neistine koji treba otkloniti. Da bi se otkrila prava istina mora se izvršiti analiza i odvojiti istina od neistine. Kur’an nam izjavljuje ovaj princip pomiješanosti istine i neistine, ali Kur’an posjeduje i jedan potencijal razlikovanja istine od neistine. U Kur’anu se kaže:
وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini. (Et-Tevba, 109)
Drugim riječima: Mi upućujemo na Pravi put, nudimo puteve istine, a ljudi su ti koji će izabrati put istine ili neistine.
Da bismo razdvojili istinu od neistine moramo posjedovati dva znanja: jedno bātinsko, a drugo zāhirsko. Oba ova znanja moraju biti spojena ismetom, a ismet znači nepogrešivi izvor znanja.
U svojoj potrazi za istinom čovjek se stalno sučeljava sa pitanjem: zašto? Njegovo unutarnje biće, fitret daje mu odgovor - ali on ide sve dublje i dublje unazad dok ne dođe do krajnje istance, do sučeljavanja dvije stvari: svog bitka i nebitka. A budući da te dvije stvari ne mogu istovremeno bivstvovati na jednom mjestu - onda je to konačna i finalna vaga. Ova činjenica da jedna stvar na jednom mjestu ne može i biti i ne biti - to je u svijetu filozofije najutemeljenija vaga za vaganje istine. Zašto? Zato što svaka osoba može pojmiti da jedna stvar može samo ili postojati ili ne postojati na jednom mjestu. I to je ono nepogrešivo znanje – ismet.
Postoji i ono drugo, spoljnje znanje koje je izvan nas. To je Božanski vahj – objava, nepogrešivi izvor znanja. Uzvišeni Bog izabire određene osobe i šalje ih kao prenosioce Svoje Apsolutne Istine. Kada neko spozna i shvati da je taj koji dolazi od Boga uistinu Božiji Poslanik, onda on shvaća da je sve što kaže taj Božiji Izaslanik da je to hakk i istina - i to je taj drugi spoljni kriterij za vaganje istine.
Ova dva znanja su:
Ønutarnji potencijal kojim čovjek shvaća bitak i nebitak (ilme nazari);
Øizvanjsko znanje - Božanski vahj.
I ona predstavljaju ključne faktore putem kojih čovjek određuje istinu i neistinu.
A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Džehennem, užasno je ono boravište! Kad budu u nj bačeni, pucketanje njegovo će čuti, i on će ključati, gotovo da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: "Zar nije niko dolazio da vas opominje?" - "Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao" - odgovoriće -"a mi smo poricali i govorili: Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!"
I reći će: "Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!"
Da, temelj njihove zeblude i odlaska u vatru jeste izbjegavanje masumskog - bezgriješnog (poslaničkog) znanja. U Kur’anu se dalje kaže:
“I oni će priznati da su bili nevjernici - pa, daleko bili stanovnici Džehennemaognjenog.”
Iz drugih ajeta i rivajeta se vidi da će griješnici na Sudnjem danu, kada vide posljedice i kaznu koja ih čeka kazati: mogli smo, ali nismo htjeli. Svjesno smo izabrali nerazumijevanje, sami nismo htjeli razumjeti. Ovi će priznati svoje greške. Ima jedan izraz u arapskom koji kaže: -Ne htjedoše istinu i još ismijavše istinu. I kod nas neki kažu: - Idemo u Džehennem, tamo će biti i žena i alkohola, a oni u Džennetu će morati stalno klanjati.
To više nije stvar nečijeg neznanja i nemoći da se shvati istina, nevjernik na svaki način svjesno negira i svojom ohološću odbija da prihvati istinu. Svaki čovjek može i ima potencijal da stigne do rečenih izvora znânja, a da onda preko njih uzrazlikuje hakk i bātin. Kada već stigne do stepena gdje može razdvojiti istinu od neistine, eto mu onda puta do savršenstva. Ili, pak, da otkrije koji je to put propasti, pa da ga se kloni. Kur’anski ajet poručuje:
Svako ko bude uništen na Sudnjem danu i doživi propast dobiće dokaz da je sam izabrao svoju propast. A onaj ko bude stigao do potpunosti i savršenstva, postigao je to zahvaljujući osobnom znanju i dokazima, i nije slučajno pogodio.
Da bi nas spremio za jedno od ovih znanja Kur’an ima više načina i prijedloga. Kur’an nas potiče na znanje: “Budite učeni!” Prva stvar koja je objavljena u Kur’anu bila je:
“Ikre! - Uči u ime svog Gospodara koji te je stvorio od ugruška. Čitaj, jer tvoj Gospodar je veličanstven.”(El-’Alek, 1-3)
Riječ Rabb u ovom kontekstu znači podučavatelj - trener, onaj koji te želi podučiti da dođeš do savršenog morala. A koji je to Gospodar koji je tako veličanstven i uzvišen, onaj koji je podučio čovječanstvo kalemu, peru. Čovjeka je podučio pisanju, tj. nečemu što čovjek nikada ne bi znao da ga On nije podučio. Iz ovog ajeta se jasno podrazumijeva da bez Božanskog upliva, bez Njegove intervencije spolja, mi ne bismo bili u stanju doći do znanja pera. I to je ona druga vrsta znanja ili spoznaje.
Ima i mnogo drugih dokaza u Kur’anu koji nas podstiču na znanje. Puno je i hadisa koji govore o tome. Imam ‘Ali ibn Husejn je kazao:
“Spreman sam prijatelja svoga udariti bičem da ga prisilim da uči, ako sâm nije spreman na to.”
“Tražite znanje makar i u Kini.”
Tada je Kina bila poznata kao jedna daleka zemlja, danas bi to bile Australija ili Amerika. Ta geografska odrednica ne mora značiti samo geografsku udaljenost, moguće da je ta Kina izabrana i kao jedna kafirska zemlja - pa kao da se htjelo reći tražite znanje i od kafira, a ne samo od muslimana.
Druga stvar koju Kur’an apostrofira jesu kazne i sankcije za one koji su džahili - koji se svjesno udaljavaju od znanja. U suri El-A’raf se kaže:
“ I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an, vjerovati? (El-A’raf, 185,)
I pitanje: Zar ne žele oni da upoznaju onu nevidljivu stranu nebesa i Zemlje?
Hoće reći: nemojte se oslanjati samo na spoljnih pet čula da biste upoznali vaš okoliš, Zemlju i nebesa - već tražite i druge načine spoznaje koji su izvan ovih čula. Spoznajte dubinu, nevidljivu stranu svijeta, a to nećete moći putem čula. Ovo govori da su putevi spoznaje otvoreni, jer ne bi imalo smisla da se insistira na spoznaji, a da nam je stavljena rampa na putu spoznaje.
U 28. ajetu sure Fatir kaže se:
يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء
“A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.”
Ovdje se za bojazan bogobojaznih ne misli na strah koji se osjeti kada smo pred nekom opasnošću, naprimjer strah neke zvijeri ili strah od neprijatelja. Ovdje je u pitanju strepnja ili trema koja se pojavljuje kada, naprimjer, dođemo na neki skup gdje izlaže neki veliki političar, general, ‘alim - a mi trebamo pred njim izlagati ili stupiti u razgovor s njim - tada se osjetimo poniznim prema njemu i osjetimo neku strepnju i nelagodu. Strah onih koji se klanjaju Bogu iz straha od džehennemske vatre ili nekog drugog razloga, strah je džahila i neznalica. Njihov namaz je namaz onih koji klanjaju jer su vidjeli da i drugi klanjaju, ali kome se klanja, kako i zašto se klanja, nije im puno važno. Kada pitaš tu osobu zašto klanja, reći će: “Klanjam se Bogu, jer je On stvorio svijet.” I to je njegov krajnji domet. Ovakvi se klanjaju Bogu, traže Ga, a ne vide Ga pored sebe - to su oni koji klanjaju uprazno, koji ne osjećaju strahopoštovanje prema Bogu. ‘Alimi nemaju tu vrstu straha.
Allah, dž.š. uzdiže stepene mu’mina. A mu’mini su posjednici uzvišenih znanja. Onaj koji nema znanje na njega se ne odnosi da će ga Allah uzdignuti, a isto tako onaj znalac koji nije mu’min ni njega Allah neće uzdignuti. Ovo dvoje je kao motor i karaserija, ne može jedno bez drugog. Da ništa drugo nije objavljeno o znanju i o ‘ilmu, to bi bilo dovoljno za ponos muslimana. Mogli bi da kažu: “Evo, vidite kako Kur’an uzdiže znanje i stavlja ga na najveći pijedestal.”Ovaj ajet ne samo da stavlja znanje na stepen imana nego iman uslovljava znanjem.
Četvrti put koji Kur’an naglašava je slijeđenje bez razmišljanja. U suri El-Hadždž kaže se:
“Ima ljudi koji se bez ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog šejtana prkosnoga,
za koga je već određeno da će svakog onog ko ga uzme za zaštitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti.” (El-Hadždž, 3-4)
Postoje grupe ljudi koje se o Bogu raspravljaju bez argumenata, i u svojoj raspravi nikakvog utemeljenja nemaju u znanju. Oni u toku svog raspravljanja uglavnom slijede put šejtana. A zapisano im je da će svako onaj ko se priklonio šejtanu imati teške posljedice, poput:
Øšejtan će ga odvesti na stranputicu;
Øi šejtan će time ispuniti svoj cilj da ga odvede u džehennemsku vatru.
Kur’an vrlo jasno rasčlanjuje osobe koje slijede pravo znanje, dakle, one koji dolaze do istine od onih koji slijede stope šejtanove i skreću na stranputicu, kao i one koji bukvalno, bez razmišljanja, slijede druge. U suri El-Hadždž, 9. ajet, kaže se:
“Ne povodi se za onim što ne znaš! Zaista će sluh, vid, i razum odgovarati za sve što slijede.”
Uzvišeni Bog će tražiti odgovornost za sve ono što nam je dato:- zašto sam ti dao razum, vid, sluh ako ti oni nisu dovoljni da bi raspoznao istinu i laž. Svi će te biti odgovorni na Sudnjem danu za ovo što vam je dato, niko neće ostati bez pitanja kako je upotrijebio ovaj potencijal.
Bićemo pitani na kakvom putu smo trošili ove darovane nam Božije potencijale i blagodati. Zato jedan musliman nema nikakvog izgovora što slijedi nekoga bez pogovora. Ove alatke spoznaje dovoljno su moćne da spoznaju istinu ili neistinu onih koji zavode ili upućuju na Pravi put. Sve relacije sa samim sobom, sa svojim strastima, sa svojim htijenjima, a onda i sa drugima - sa svim njihovim stremljenjima, nagovaranjima moraju biti utemeljene na ispitivanjima, na znanju i na činjenicama. Svaki drugačiji pristup, bukvalno slijeđenje bez razmišljanja, biće razlog kazni.
Peti stupanj o kojem govori Kur’an jeste samo znanje.
“Nisam stvorio džinne i ljude ni zašto drugo osim da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat, 56)
Smisao ibadeta svodi se na ‘ilm i na jasnu spoznaju. Obožavaj svoga Gospodara dok ne postigneš stepen jekina, potpune spoznaje, potpunog razumijevanja.
Iako je obožavanje i spoznaja cilj, samo obožavanje nije na pijedestalu svega. Na vrhuncu svega je svijest o Bogu, jekin. Smisao stvaranja čovjeka je postizanje ‘ilma i jekina, znanja i potpune ubijeđenosti.
“A kada Gospodar tvoj reče melecima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika (halifu) postaviti!’ – Oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?’“
I vidimo kako čovjek postaje halifa na Zemlji. ‘Ilm i potpuna spoznaja apsolutnih činjenica - potpuna spoznaja svog Gospodara - najuzvišeniji je smisao stvaranja.
“Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio;”
Allah je učinio da su meleci stali između Zemlje i nebesa. Zašto je ovo učinio?
Zašto sam ovo sve stvorio? - Da biste znali da iznad svega toga stoji Jedan moćni Tvorac svega toga koji sve obuhvaća.
Allah obuhvaća sve stvari. Osnovni smisao svega ovoga je da shvatimo beskonačnu i beskrajnu moć našeg Gospodara. Jasno je da ‘alim posjeduje uzvišeno znanje o Allahu, dž.š., a da džahil ima najniže stupnjeve svijesti o svome Gospodaru. Sve je ovo rečeno s ciljem da se istakne da postoji put da se dosegne ovo znanje i spoznaja navedenih činjenica. Sticanje ovoga je moguće na dva načina: