“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. - Mi potanko objašnjavamo znamenja. Naša ljudima koji znaju.” (El-En’am, 97)
Spomenuli smo da su sva Božija stvorenja trovrsna: to su ona stvorenja koja će polagati račun na Sudnjem danu i na njih se odnosi tešri – uputa. Shodno rečenome, ova vrsta upute isključivo se tiče čovjeka i džinna.
a.Neka bića nemaju nikakvih strasti. To su meleci, koji su utemeljeni na svjetlosti i razumu, i bivši lišeni svih poriva, oni ne mogu počiniti nikakav grijeh.
“...A meleci su samo robovi poštovani .” (El-Enbija’, 26)
To su, dakle, poštovana stvorenja koja ni jednog trenutka ne mogu počiniti grijeh. (Kur’an) Ovoj vrsti stvorenja, prema tome, ne trebaju pravila, propisi ni ustavi - jer ona nemaju moći da počine grijeh.
b.Druga vrsta stvorenja u prirodi su ona koja nemaju moć da razmišljaju. I oni nemaju potrebe za zakonima.
c.Zakon, međutim, ima smisla samo za ona bića kojima se može nešto narediti: ovo djelo možeš uraditi, a ono ne smiješ. Stim da sva ta bića, iako nemaju razuma kao čovjek, ipak imaju moć da Bogu čine tesbih i da ga slave.
“ Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.” (En-Nur, 41)
Pa zar ne vidite da Allaha slavi sve što je na nebesima i na Zemlji, ta zar ne vidite da ptice smjerno lete iznad vas. I svi oni znaju za svog Stvoritelja i ona su prema njemu ponizna– kazuje nam se.
Sva stvorenja čine Allahu, dž.š. tesbih, ali mi (pošto grijehe činimo) mi to ne vidimo. Ako bismo se očistili od grijeha onda bismo vidjeli kako oni čine tesbih. Naravno njihov tesbih: la illahe ilellah, nije kao kod nas. Kao što mi komuniciramo svojim jezikom tako i oni komuniciraju svojim naročitim jezikom.
Ovakav čovjek kakav je, zapravo je spoj između meleka i životinja. On ima savršeni intelekt koji potiče od meleka i strasti koje su od životinja.
“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ankebut, 72)
To što je čovjek prihvatio ovaj veliki amanet znači da je on umno stvorenje, da ima potencijal prijema ovako teške misije. A to što je čovjek zalim i džahil, to znači da on u sebi ima elemente hajvanijata. Dakle čovjek za razliku od drugih bića pored one takvini -upute posjeduje još jednu vrstu upute.
“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.” (El-Enfal, 29)
“Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 3)
Sam smisao ajeta:“Hedejnahu ssebila - Uputili smo ga na Pravi put”, upućuje na to da je čovjek biće razuma. Ovaj spekulativni (filozofski) razum (‘akl-nazari) može čovjeka uputiti ka istini, a može i ka neistini. No, razlika između tešri – sticajne i takvini- prirođene upute razlikuje se u tome što čovjek može, zahvaljujući posjedovanju tešri upute, u izvjesnoj mjeri, oponirati Bogu.
وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا
“Tako mi duše čovjekove i Onoga koji je
stvori”(Eš-Šems, 7).
Allah je dakle, uduhnuo potencijal u tu dušu tako da ona može da se uzdigne do najvećih visina, ali isto tako može da se sroza do najnižih nizina pokvarenosti.
“Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko jeonečisti.” (Eš-Šems, 9-10)
Iz ova dva ajeta pojašnjavaju se dvije stvari:
Čovjek u svom biću-zatu može da prepozna istinu i neistinu. A naše pravdanje da nismo znali neće moći proći. Jer svi ljudi, istina neki više neki manje, u sebi posjeduju osnovni potencijal razlikovanja istine i neistine, dobra i zla. Tako da niko neće moći pred Bogom reći nisam nikako mogao uočiti razliku između hakka i bātina.
Pomoću čega to čovjek raspoznaje dobro i zlo? Pa upravo pomoću onog božanskog fitreta, božanskog duhovnog gena, u kojem on ima pohranjene informacije o dobru i zlu. Samim ovim su mu udarene granice koje se kreću od vrhunca dobročinstva do dna zloćudnosti.
Ovdje također razumijevamo osnovnu razliku između skupnog života insana i hajvana. Naprimjer ona bića koja imaju savršenu organizaciju života i rada, kao što to imaju pčele i mravi, ona su ipak u toj vojničkoj disciplini trajno ograničena i ne mogu napredovati. Možemo se diviti njihovom savršenom redu: tačno se zna ko je general, desetar ili obični vojnik; svako od njih zna da li treba da kosi ili da vodu nosi. Ali, svi oni imaju jednu manjkavost: nema napretka. Prije pet miliona godina mravi su pravili iste mraviljce kao i danas, a i pčele iste košnice kao i danas.
Međutim, kod čovjeka vidimo jednu stalnu evoluciju i napredak. Uočavamo kako je čovjek napredovao od kamenog doba - od života u zemunicama, selima do današnjih savremenih gradova. Takav čovjek, zahvaljujući svojim potencijalima, koristi se i drugim stvorenjima koja su mu podređena. Ali postoji još jedna bitna razlika između insana i žvotinja. Jer kao što čovjek ima svoj evolucijski progres on ima i dekadence – padove u svom razvoju. Dok druga stvorenja nikada ne skreću sa projektovanog im pravca (medvjed je uvijek medvjed), dotle čovjek posjeduje stanovitu slobodu koja njegov životni hod čini krivudavim između uspona i padova. Dok su sva druga zemaljska stvorenja podvrgnuta i podređena vremenu, vrijeme je to koje im diktira potrebe djelovanje i kvalitet života, ali s čovjekom je drukčija situacija.
Čovjek je, za razliku od životinja, nadređen vremenu, i čovjek ima potencijal da vlada vremenom.
I Kur’an kaže da je ovaj čovjek s navedenim karakteristikama jedno od bića Univerzuma. Ali pošto je on komplikovano i složeno biće, kaže se da je čovjek jedino biće koje ima potrebu za najviše objašnjenja o samom sebi. On kao takav može biti najuzvišenije stvorenje u svemiru, ali i najniže. Kaže pjesnik Hafiz u svom čuvenom stihu.
”Ti si čovječe glavom vezan za nebesa, a nogama oslonjen na Zemlju.”
Šabestari, veliki mistički alim, veli:
“Moje stvarno utočište je svijet melekuta - svijet onostrni, ali ja sam na svoju nesreću zatočen u ovo svoje tijelo, ja odista ne pripadam Ovom svijetu Zemlje. Ako zaključiš da sam ja od zemlje, onda znaj da to nisam onaj pravi ja - to je samo moje profano tijelo.”
Međutim, budući da je Allah stvorio čovjeka kao jedno složeno stvorenje onda je ono nužno trebalo i jednu dodatnu tešri - uputu. Ova tešri – uputadostavljena je ljudima putem Božijih Poslanika, a.s. koji imaju funkciju da čovjeka podupru i razkriju njegov potencijal u darovanom mu božanskom fitretu.
“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost.” (En-Nisa, 174)
Tako je primarna zadaća Kur’ana uputa čovječanstva. Ali je i primarna dužnost čovjeka da spozna to kur’ansko Svjetlo, tj. da upozna Kur’an - da bi mogao upoznati sebe. Jer, ako ne shvati Svjetlo, a pošto svjetlo osvjetlava (i pojašnjava ) druge stvari, onda nikada neće shvatiti ni sebe. Najviše što je čovjek na Dunjau razotkrio jeste ova sunčeva svjetlost i blagodati koje njom polučuje. Ali šta ako bismo se sada konektovali na jednu univerzalnu svjetlost koja obuhvata i ovu sićušnu sunčevu svjetlost? Stoga nam Kur’an nudi potencijal i priliku da nas upozna sa svim mogućim bićima i svjetovima oko nas. Mi mislimo da je naš namaz vrhunac spoznaje. A ustvari to što mi klanjamo najniži je nivo kuranske spoznaje; tako su daleko od nas ostale skrivene kur’anske dubine u kojima su pohranjene informacije o svim pojavama u Univerzumu. Prema tome prava poenta Kur’ana jeste da se trebamo konektovati i vezati za Nj. I imaj na umu: sve dok hodiš po ovoj Zemlji, ti si u poziciji da pitaš Kur’an, ali kada budeš s onu stranu Dunjaluka, onda će Kur’an tebe pitati.