Jedna od temeljnih stvari Kur’anske objave jeste uputa. Kazali smo da se uputa sastoji iz dva dijela:
1.prva je uputa takvini, urođena uputa koja dolazi sa svakim stvorenjem sa dolaskom na Ovaj svijet,
2.imamo i drugu sticajnu, tešri, uputu koja se stiče ličnim pregnućem sa protokom života.
Kada je u pitanju primarna ili urođena uputa njena osnovna karakteristika je da se kod te upute ne može skrenuti - ona je nešto što je urođeno. U 9. ajetu sure Fatir kaže se:
“Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima Zemlju oživljavamo, koja je mrtva bila; takvo će biti i oživljenje.”
To je taj Gospodar koji prenosi oblake iz jedne zone u drugu i spušta kišu na sušne predjele. Vjetar koji prenosi kišne oblake tako je kodiran da ne može poreći Božiju odredbu i Božiju direktivu pa reći: “E neću ja odnijeti te oblake u tu i tu zonu.” Također ni sama ta kiša ne posjeduje moć da odbije padanje, kao što ni Zemlja nema moć ni snagu da odbije Božiju naredbu da kaže: “Neću pustiti sada iz sebe zelenilo, travu i rastinje.”
Druga karakteristika ove prirođene takvini upute jeste ta da ona nema granica ni ograničenja. U suri El-Feth, 3. ajet, kaže se:
“A vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4)
Dakle, sva stvorenja Allahove su vojske u ovom Univerzumu. Kada je Zekerijjah, a.s. zavapio Allahu, dž.š. tražeći dijete. Došao mu je odgovor od Allaha, dž.š.:
"O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj," - reče on - "kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?" "Eto tako!" - reče. "Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’" (Merjem, 7-9)
Ovo je bilo čuđenje izraženo kroz Kur’anske ajete od strane Zekerijjah, a.s., kao što se i Merjema, a.s. čudila:
“Ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?" - "Eto tako" - reče - "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ - i ono bude." (Ali ‘Imran, 47)
Čudila se tako h. Merjema: kako da ja imam dijete, kad sam djevica, nije me dodirnuo ni jedan čovjek. A ja nisam pokvarena, pa da imam dijete nečasnim putem. Opet je Allah, dž.š. odgovorio Kur’anom: to je za mene vrlo lahko!
Zašto je Allah, dž.š. na ovaj način, natprirodnim putem, nagovijestio i Zekerijjahu i h. Merjemi njihove potomke? Čemu sve to? Poznato je po Božijim zakonima, koji vladaju u Ovom svijetu, da je jedini prirodni način dolaska novorođenčeta na Ovaj svijet putem kontakta između muškarca i žene – i to u specifičnim uslovima i u određenom dobu. Upravo je ovo bilo razlogom čuđenja i h. Merjeme i Zekerijjaha, a.s. - jer ovi događaji u vezi njih nisu pripadali tim normalnim okolnostima. Odgovor Allaha, dž.š. je bio:
“Zar ovi ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti; Allahu je to, zaista, lahko.” (El-’Ankebut, 19)
Allah ovim odgovora Zekerijjahu i Merjemi: Kao što sam vas stvorio iz ničega, tako ću stvoriti i ove vaše potomke.
OvimAllah, dž.š. Merjemi poručuje:
Ja želim, o Merjemo, posredstvom rođenja tvog djeteta, Isaa, a.s. bez posrednika - bez muškarca, da dokažem Svoju moć stvaranja na Ovom svijetu i da pokažem čovječanstvu da Ja nemam nikakvih ograničenja.
Allah, dž.š. hoće da stavi do znanja ljudima da nije samo jedan način u lancu stvaranja na Ovom svijetu kako je to nama uobičajeno - da se naprimjer samo kontaktom muškarca i žene može zametnuti onaj ugrušak, pa da se u daljnim fazama od njeg formira komad mesa, pa iz njeg živo biće...
Allah, dž.š. nas ovim podučava:
Nije kod Mene samo jedan način stvaranja, Ja imam i mnoštvo drugih načina da realizujem Svoju ideju stvaranja, kad Ja to hoću. Ja sam uspostavio uzročno-posljedične veze na jedan način, a mogu to učiniti i na sasvim drugi način. Specifičnosti koje ispoljavaju Božija stvorenja ispoljavaju ih na način na kakav sam Ja to htio i odredio. Ja mogu u svakom momentu da im oduzmem te osobine i specifičnosti koje posjeduju i mogu da im dam posve druge osobine.”
O vatro, budi hladna i spasonosna Ibrahimu, veli naredni ajet:
"O vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spasonosna Ibrahimu!" (El-Enbija’, 69)
Osnovna karakteristika vatre je da prži i da sagorijeva, ali kad Allah, dž.š. hoće da ta vatra ima drugu osobinu, ovog puta da bude hladna, ona bespogovorno biva hladna. Ova Allahova odredba originalnog stvaranja nema presedana, i Allah, dž.š. je u tom smislu svemoćan. Ta osobina Božanskog stvaranja je bez granica, a s druge strane, je opće - rasprostranjena i prijemćiva na svakom mjestu.
U 156. ajetu sure El-A’raf ističe se:
وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ
"A Moja milost obuhvaća sve!”
Božija milost, Božiji rahmet nije dvostrane prirode, od nas se ne očekuje da mi budemo merhametli prema Bogu. Božija milost je kao svjetlost od sunca - jednostrana.
U 50. ajetu sure Ta’ha Uzvišeni nam sugeriše da je svaku stvar stvorio po mjeri i u savršenom liku:
"Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo."
Svaka stvar da bi postala savršena ona u sebi sadrži potencijal i energiju da se razvije do tog savršenstva. Allah, dž.š. je svakom stvorenju, živom ili neživom - prilikom samog njegovog stvaranja - za naloženu mu funkciju, ubrizgao u nj potencijal za postizanje savršenstva - a s druge strane, dao mu je i uputu kako da postigne to savršenstvo.
Do sada smo govorili o urođenoj uputi, a sada ćemo nešto reći o sticajnoj, tešri, uputi. Ova uputa stiče se u određenim uslovima i po određenim zakonskim propisima. Uslovi da bi neko sebi priskrbio ovu drugu vrstu upute je:
1.da u sebi ima osnovnu količinu razuma;
2.da ima mogućnost slobodne volje i izbora (jer uvijek tu postoji mogućnost da se pogriješi i skrene).
“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njegovih propisa pridržavali - On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, i pravim putem Sebi uputiti.”
Dakle, poručuje nam se: o, ljudi, od Allaha vam dolazi jasni dokaz i jasni argument, a taj jasni dokaz i jasno svjetlo jeste Kur’an. Mi smo vam uputili jasno svjetlo, jasnu uputu pa to prihvatite.
Ova druga vrsta upute tiče se samo onih stvorenja koja imaju određeni nivo razuma i volje - odnosi se na ljude i na džinne. Ako analiziramo Kur’anske ajete dolazimo do spoznaje da su Kur’anski ajeti, kada je uputa u pitanju, dvostruko raspoređeni.
1.prvi način upute je kako je citirano u 176. ajetu sure En-Nisa: “O, ljudi!” - obraća se kompletnom čovječanstvu;
2.drugi način je kao u 185. ajetu sure El-Bekare: “To je mjesec ramazan u kojem je spuštan Kur’an.”, a Kur’an je sredstvo upute za cijelo čovječanstvo od momenta njegovog silaska, pa do kraja Ovog svijeta. Ovdje je Onaj koji spušta Kur’an, Uzvišeni Bog; oni kojima se spušta - odnosi se na sve ljude - a cilj je uputa. U suri Ibrahim, 1. ajet, kaže se:
“Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo.”(Ibrahim,1)
Dakle, Objavljuje ga Svevišnji sa ciljem da izvede ljude iz mraka na svjetlo.
Jasno je da se ovdje ne radi o onom materijalnom mraku, a ni svjetlost nije ona svjetlost koju vidimo po danu. Ovaj ajet tiče se naše duhovne svjetlosti i mraka - kada je u pitanju i svjetlost i mrak,.
Puno je ajeta iz kojih se naslućuje i vidi da se Kur’an odnosi na cijelo čovječanstvo i na sve ljude.
S druge strane, postoji jedan broj ajeta koji se ne odnose na sve ljude nego na određenu grupu ljudi. U 89. ajetu sure En-Nahl čitamo:
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest muslimanima.
Drugim riječima: Mi smo ti poslali Knjigu koja pojašnjava i razjašnjava sve stvari na Ovom svijetu. Ona je uputa, rahmet i radosna vijest za vjernike.
U ovom ajetu govori se o četiri karakteristike Kur’ana:
Kur’an je pojašnjavač, razjašnjavač svih stvari. Kur’an je univerzalna formula, univerzalni izvor pouke za čovječanstvo do kraja Ovog svijeta, onaj koji je u stanju razriješiti sve njihove dileme, pitanja i sporove;
Kur’an je uputa za svakoga. Svako ko se skrušeno i željno obrati Kur’anu, sigurno će polučiti neki rezultat i dobiće određenu količinu upute, jer:
1.Kur’an je rahmet, svemilost;
2.Kur’an je radosna vijest za sve ljude.
Na kraju ovog ajeta kaže se da postoji jedna ograda, jedan uslov. Kur’an je uputa, tumač i radosna vijest, ali za koga? Samo za praktične vjernike – muslimane; samo za njih. Kur’an je suzio taj okvir osoba na koje će imati naročit efekat. Vidimo da je u prethodnim ajetima govorio da je uputa svim ljudima, a ovdje vidimo da je to uputa samo za muslimine.
“Ovaj Kur’an kazuje sinovima Israilovim najviše o onome u čemu se oni razilaze i on je, uistinu, putokaz i milost mu’minima.”
Dakle, Kur’an je pojašnjavač svih događaja koji su se dogodili Beni Israilu, u vrijeme izraelskih Poslanika i u vrijeme kad su oni kršili odredbe Božije - ali on je uputa i milost za mu’minine.
3Krug je ovdje još sužen, prije je bilo za muslimane, a ovdje je samo za mu’minine - vjernike. Zašto?
Sa stavnovišta Kur’ana vidimo da musliman i mu’min nisu jedno te isto. Beduini kažu:
14. Neki beduini govore: "Mi smo mu’mini!" Reci: "Vi niste mu’mini, ali recite: ‘Mi smo muslimani!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša." - Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” ( El-Hudžurat, 14)
Sa izgovaranjem Kelimei-šehadeta, vjerovanjem u tevhid-jedinstvo Božije, vjerovanjem u poslanstvo i vjerovanjem u Sudnji dan-proživljenje, neko postaje musliman. Iman je nešto drugo. Svako kad izgovori Kelimei-šehadet postaje musliman, iman je ovaploćenje tog javnog govora u praksi, potpuna primjena toga kako u spoljašnjoj formi tako i u svojoj nutarnjosti. Iman je mnogo veći stupanj implementacija rečenog, Islam je jedan intelektualni pokret. Iman ima dva pokreta. On intelektualnu razinu imlementira u praksi. Islam i licemjerstvo mogu da postoje istovremeno u jednom čovjeku, a da je on i dalje musliman; ali u mu’minu ne mogu da postoje obje ove stvari - kod njega licemjerstva nema, postoji samo iman. Onaj koji ima iman posjeduje samo profinjenu pobožnost.
Efekti Islama su trostrani, kada neko izjavi svoju pripadnost Islamu, tri stvari su mu poštovane i svete:
1.sveta je njegova krv;
2.sveto je njegovo dostojanstvo;
3.i svet je njegov imetak.
Onaj ko izjavi Kelimei-šehadet ulazi u okvire Islama i zaštićene su mu ove tri stvari, pa čak iako je on slagao, i ako njegov šehadet nije bio iskren. U suri El-Hadid se kaže:
“Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: "Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti - to je veliki uspjeh!" (El-Hadid, 12)
Navješćuje se radosna vijest: o Poslaniče, mu’mini i mu’minke će na Sudnjem danu u svjetlosnom snopu ulaziti u Džennet i biće potpuno obuhvaćeni posebnim svjetlom. Ispred njih će doći meleci i dati im radosnu vijest i izraziti im gostoprimstvo. Čestitat će im ulazak u vječni Džennet ispod kojeg teku rijeke. Kada mu’mini dođu na toliki stepen da budu potpuno pročišćeni, za njih više nema tuge ni straha. Za njih više nema mogućnosti pada, oni su zaštićeni od iskušenja i ovdje na Dunjaluku, pa koliko je onda mu’mina na Zemlji!? U nastavku ajeta se kaže:
“Na Dan kada će licemjeri i licemjerke vjernicima govoriti: "Pričekajte nas da se svjetlom vašim poslužimo!" "Vratite se natrag, pa drugo svjetlo potražite!" - reći će se. I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost, a izvan nje patnja. "Zar nismo s vama bili?" - dozivaće ih. "Jeste" - odgovaraće - "ali ste se pritvornošću upropastili, i iščekivali ste, i sumnjali ste, i puste želje su vas zavaravale, dok nije došla Allahova odredba, a šejtan vas je o Allahu obmanuo.
Kur’an nam ovim pripovijeda da će se munafici i munafikinje, vidjevši to njihovo svjetlo, obratiti mu’minima: Posudite nam malo tog svjetla da i mi malo progledamo.’Njima će mu’mini tada reći: Ne, vratite se nazad Ovo svjetlo je rezultat Dunjaluka, ovo smo mi sebi priskrbili na Dunjaluku svojim djelima.
Poslije toga će biti uspostavljena jedna perda, jedan zid između njih - i oni više ništa zajedničko neće imati. Mu’mini odlaze u Džennet pun uživanja, a ovi drugi odlaze u Džehennem.
Munafici će tada pitati: pa zar nismo bili zajedno na Dunjaluku, zar nismo zajedno išli u džamije, bili zajedno na sijelima? –Da, bili smo zajedno, ali vi ste imali nekoliko nedostataka:
1.vi ste sami sebi natovarili taj teret na leđa, mislili ste da ćete ispoljavajući svoj iman u javnosti, klanjajući i dajući sadaku, sebi priskrbiti vječnost;
2.a kada bi negdje muslimani došli do pobjede vama je bilo krivo i kada bi kafiri pobijedili, vama je bilo drago;
3.kad vam je govoreno da se popravite i pročistite, vi ste uvijek među muslimanima ubacivali dvojbe i kolebanje;
4.vi ste ti koji ste nasjeli na šejtanove obmane i spletke, mislili ste: Allah je merhmetli, oprostiće, pa ste sebi dozvolili takvo ponašanje.
Kur’an kaže: “Allah je Erhamu – Rahimin - Najmilostiviji od milostivih”, ali i to ima svoje granice, svoje okvire. Iako ste znali da postaje granice, ipak ste ih prelazili i ulazili u haram. Eto zato smo sada razdvojeni.
Kao što je Allah najmilostiviji od svih, On tako daje opskrbu za sve. Allah, dž.š. je uspostavio zakone na Zemlji, pa Njegova nafaka, opskrba dolazi u srazmjeri sa našim djelovanjem. Kao što se kaže: Da bi nafaka stigla treba i ustati za nafakom. Ako smo u tome nemarni, mi time izlazimo iz granica Božije milosti. Ono zbog čega čovjek izlazi iz granica i okvira Božije milosti i skrbništva jeste upravo njegov munafikluk i šejtanska obmana, koja djeluje na svakoga u mjeri u kojoj je on pristao na suparništvo sa šejtanom