Home Muhammed s.a.w.s O oponašanju Muhamed Asad

O oponašanju Muhamed Asad

Oponašanje, individualno ili društveno, zapadnog načina života od strane muslimana, nesumnjivo je najveća opasnost za postojanje - ili bolje reći - ponovno oživljavanje islamske civilizacije. Porijeklo te kulturne bolesti (jedva da je moguće takvu pojavu drukčije nazvati), datira od unazad nekoliko desetljeća i povezano je s očajem muslimana koji su vidjeli materijalnu moć i progres Zapada i usporedili ga sa žalosnim stanjem svog vlastitog društva
Iz muslimanskog nepoznavanja pravih učenja islama - u velikoj mjeri usljed uskogrudog stava tzv. uleme - proizašla je ideja da muslimani ne mogu biti kadri držati korak s progresom ostatka svijeta, ako se ne prilagode socijalnim i ekonomskim pravilima Zapada. Muslimanski svijet je bio u stagnaciji: mnogi su muslimani došli do zaključka da islamski društveni i ekonomski sistem nije spojiv sa zahtjevima progresa i da, prema tome, mora biti modificiran prema zapadnim uzorima. Ti se "prosvijećeni" ljudi nisu brinuli da istraže u kolikoj je mjeri islam, kao učenje, bio odgovoran za dekadenciju muslimana; oni nisu prestali istraživati stvarnu ideologiju islama; oni su samo isticali, s pravom, da su učenja njihovih savremenih teologa u većini slučajeva zapreka progresu i materijalnom dostignuću. Ali, umjesto da usmjere svoju pažnju prema originalnim izvorima - Kur'anu, sunnetu - oni su šutke identificirali islamski zakon, Šerijat, s okamanjenim fikhom naših dana, i ustvrdili da je manjkav u mnogim aspektima; prema tome, oni su izgubili svaki praktičan interes za Šerijat kao takav i prognali ga u carstvo povijesti i čisto teorijskog udžbenika. Na taj im je način oponašanje zapadne civilizacije izgledalo kao jedini put izlaska iz močvare dekadence i degeneracije muslimanskog svijeta. U svojim dobronamjernim ali pogrešno usmjerenim naporima, takvi "prosvijećeni" muslimani imali su podršku, tokom prvih dviju dekada ovog stoljeća, od drugorazrednog apologetskog pisanja koje, je, dok otvoreno nije nijekalo praktična učenja islama, pokušavalo pokazati da bi se njegova ideologija mogla lahko potčiniti socijalnim i ekonomskim koncepcijama zapadnog svijeta. Muslimansko oponašanje zapadne civilizacije bilo je tako naizgled opravdano i bio je popločan put za postupno napuštanje najelementarnijih društvenih načela islama - uvijek pod izlikom islamskog "progresa" - što danas obilježava evoluciju nekoliko najnaprednijih muslimanskih zemalja.

Beskorisno je dokazivati, kao što čine mnogi iz muslimanske "inteligencije", da nema nikakvih duhovnih posljedica, živjeli mi na ovaj ili onaj način, oblačili mi zapadnu odjeću ili onu naših predaka, bili mi konzervativni u svojim običajima ili ne. Takvo je rezoniranje do kraja varljivo. Naravno, u islamu nema uskogrudnosti. Kao što je rečeno u prvom poglavlju, islam čovjeku dopušta vrlo široke granice mogućnosti sve dok on ne djeluje u suprotnosti s religijskiin propisima. Ali, sasvim neovisno od činjenice da su mnoge stvari koje su bitan dio zapadne društvene strukture - kao, naprimjer, slobodno i neograničeno miješanje spolova, ili interes (kamata) na kapital kao temelj ekonomske aktivnosti*
* (U pogledu potpune seksualne siobode, razuzdanosti i promiskuiteta koji je prožeo zapadno društvo u toku prošlih dekada, etički pogled islama je očit i ne traži nikakav daljnji komentar. Što se tiče ustanove interesa (riba) kao sastavnog dijela savremene ekonomske aktivnosti, treba primijetiti da je posljednjih godina muslimanska zajednica učinila veliki korak prema uspostavljanju bezinteresnog (beskamatnog) bankarskog sistema i, prema tome, ekonomski sistem koji bi odgovarao zahtjevima Šerijata.)
- očito suprotstavljanje učenjima islama, prirođeni karakter zapadne civilizacije jasno isključuje, kao što sam pokušao pokazati, religijsku orijenataciju u čovjeku. Samo vrlo površni ljudi mogu vjerovati da je moguće oponašati neku civilizaciju u njezinu vanjskom izgledu a u isto vrijeme ne biti pod utjecajem i njezina duha. Civilizacija nije prazan oblik, nego živi organizam. Čim počnemo usvajati vanjske oblike tog organizma, njegove unutarnje struje i dinamički utjecaji počinju djelovati u nama i oblikovati polahko, neprimjetno, čitav naš mentalni stav.

Upravo potpuno razumijevajući tu istinu, Poslanik je rekao: "Onaj ko oponaša druge ljude, postaje jedan od njih." (Musned Ibn Hanbel, Sunen Abu Davud). Taj općepoznati hadis nije samo moralna zapovijest nego i objektivan iskaz činjenice - u ovom slučaju, činjenice o neizbježnosti toga da muslimane asimilira bilo koja nemuslimanska civilizacija koju oni oponašaju u njezinim vanjskim oblicima.
U ovom je pogledu teško vidjeti fundamentalnu razliku između "važnih" i "nevažnih" aspekata društvenog života. Sve je važno u ovom kontekstu. Ne može biti veće greške od pretpostavke da je, naprimjer, odjeća nešto čisto "vanjsko" i, prema tome, bez značenja za intelektualno i duhovno čovjekovo Ja. Odjeća je općenito posljedica dugogodišnjeg razvoja ukusa i ljudskih potreba. Moda odgovara estetskim koncepcijama toga naroda i na taj način njegovim sklonostima. Ona je oblikovana i stalno se preoblikuje u skladu s promjenama, kroz koje prolazi karakter i naklonosti ljudi. Zapadna moda današnjice, naprimjer, potpuno odgovara intelektualnom i moralnom karakteru savremenog Zapada. Usvajanjem zapadne odjeće umjesto svoje vlastite, musliman nesvjesno prilagođava svoje ukuse ukusima Zapada i oblikuje svoje vlastito intelektualno i moralno ja na takav način da se ono konačno "uklapa" u novu odjeću. A čineći tako, on dobrim dijelom odriče kulturne mogućnosti otvorene njegovu vlastitom narodu; on odriče njihove tradicionalne ukuse, njihovo estetsko vrednovanje, njihove sklonosti i predrasude, a prihvaća lakejstvo intelektualnog i moralnog robovanja stranoj civilizaciji. Drugim riječima, ako musliman oponaša odjećom, "kopira" manire i način života Zapada, on otkriva svoje sklonosti za tu civilizaciju, ma kakve bile njegove izjave u pogledu njegovih pretenzija. Praktički je nemoguće oponašati stranu civilizaciju a da se ne cijeni njezin duh. A isto tako je nemoguće cijeniti duh neke civilizacije koja je suprotstavljena religijskom pogledu na život, a ostati dobar musliman.*

U ovom kontekstu, isto tako, čitalac se mora sjetiti da je ova knjiga pisana prije skoro pet decenija. U to doba bilo je još uvijek moguće da mnslimanska zajednica sačuva, zbog svog kulturnog dostojanstva, one tradicionalne elemente odječe i općenito vanjskog izgleda koji je razlikuje od zapadnog društva. Medutim u proteklom razdoblju muslimanski svijet je usvojio dobar dio zapadnih estetskih utjecaja, uz posljedicu da je za mnoge muslimane, a naroćito za obrazovane medu njima, dostignuta tačka sa koje nema povratka. Za njih bi nastojanje da se vrate načinu odijevanja i vanjskom izgledu prošlih pokoljenja bilo samo još jedan čin sterilnog i nedostojnog oponašanja, u ovom slućaju mrtve i nepovratne prošlosti.
Tendencija oponašanja neke strane civilizacije je neizbježno posljedica osjećanja inferiornosti. To, a ništa drugo, problem je s muslimanima koji oponašaju zapadnu civilizaciju. Oni uspoređuju njezinu moć i tehnićku vještinu kao sjajnu površinu s tužnom bijedom islamskog svijeta; oni počinju vjerovati da u naše vrijeme ne postoji drugi put osim zapadnog puta. Okrivljavati islam za naše vlastite nedostatke je moda dana. U najboljem slučaju, naši tzv. intelektualci usvajaju apologetski stav i pokušavaju uvjeriti sebe i druge da je islam kompatibilan sa usvajanjem zapadnih vrijednosti.

Da bi postigli obnovu svijeta islama, muslimani se moraju, prije usvajanja bilo kakvih mjera reforme, potpuno osloboditi apologetskog duha u odnosu na svoju religiju i društvenu strukturu. Musliman mora živjeti uzdignute glave. On mora shvatiti da on jeste poseban i različit od ostatka svijeta, i on mora naučiti da bude ponosan što je različit. On mora nastojati sačuvati tu razliku kao dragocjenu kvalitetu i izricati je hrabro svijetu, umjesto da se za to opravdava i pokušava utonuti u druge kulturne krugove. To ne znači da se muslimani moraju izdvojiti od glasova koji dolaze izvana. Može se u svako vrijeme primati nove, pozitivne utjecaje od stranih civilizacija a da se nužno ne napusti svoja vlastita. Primjer te vrste je bila evropska renesansa. Tamo smo vidjeli kako brzo Evropa prihvaća arapske utjecaje u materiji i metodi učenja. Ali ona nije nikada oponašala vanjski izgled i duh arapske kulture i nije nikada žrtvovala svoju vlastitu intelektualnu i estetsku nezavisnost. Ona je koristila arapske utjecaje samo kao sredstvo da učini plodnim svoje vlastito tlo, upravo kao što su Arapi, u svoje vrijeme, koristili helenističke utjecaje.
U oba slučaja rezultat je bio duhovno obogaćenje, snažan, nov rast domaće civilizacije, pune samopouzdanja i ponosa. Nijedna civilizacija ne može prosperirati, čak ni postojati, nakon što izgubi svoj ponos i svoju vezu sa svojom vlastitom prošlošću.
Ali islamski svijet, s rastućom tendencijom u oponašanju Zapada i težnjom za usvajanjem zapadne ideje i zapadnih ideala, postupno prekida veze koje ga povezuju s vlastitom prošlošću i, prema tome, gubi ne samo svoje kulturno nego i svoje duhovno korijenje. On sliči drvetu koje je bilo snažno sve dok je bilo duboko ukorijenjeno u tlo. Ali planinska bujica zapadne civilizacije je ogoljela to korijenje; drvo polahko vehne zbog nedostatka hrane. Njegovo lišće opada, njegove grane odumiru. Na kraju je i samo stablo u opasnosti da se sruši.

Oponašanje zapadne civilizacije ne može biti pravo sredstvo za oživljavanje islamskog svijeta iz mentalne i društvene obamrlosti izazvane degeneracijom praktične religije u puki običaj lišen svakog života i moralnog poriva. Gdje onda da muslimani traže duhovni intelektualni podsticaj toliko potreban našim danima?
Odgovor je jednostavan kao što je jednostavno i pitanje: zaista, on je već sadržan u pitanju. Islam, kao što sam već ranije istaknuo više puta, nije samo "vjerovanje srca" nego i jasno definiran program individualnog i društvenog života. On može biti razoren asimilacijom u stranu kulturu koja ima bitno različite moralne temelje. Isto tako, on može biti obnovljen onog trenutka kada se vrati svojoj vlastitoj stvarnosti i kada mu se dadne vrijednost faktora koji određuje i oblikuje našu osobnu i društvenu egzistenciju u svim njezinim aspektima.
Pod utjecajem novih ideja i proturječnih strujanja, tako karakterističnih za razdoblje u kojem živimo, islam više ne može sebi dopustiti da ostane prazna forma. Njegov magični stoljetni san je prekinut; on mora ustati ili umrijeti. Problem s kojim se muslimani danas sučeljavaju jeste problem putnika koji je došao na raspuće. On može ostati tamo gdje se našao; to bi, međutim, značilo smrt skapavanjem. Može izabrati put koji nosi oznaku: "Prema zapadnoj civilizaciji" - ali bi onda morao reći zbogom svojoj prošlosti zauvijek! Ili, može izabrati drugi put, onaj nad kojim piše: "Prema realnosti islama". Samo taj put može odgovarati onima koji vjeruju u svoju prošlost i u mogućnost njezine transformacije u živu budućnost.

Mis à jour (Samedi, 15 Août 2009 15:10)

 
RADIO BIR