Bitka kod Hendeka

U ovoj bici idolopoklonici i jevreji Arabije su se udruzili da jednom za svagda uniste muslimane. Nekoliko Arapskih plemena, predvodjenih Kurejsima Mekke, zajedno sa jevrejima, drzali su Medinu u okruzenju punih mjesec dana. Ulazak u sam grad im je bio onemogucen kanalom kojeg su muslimani iskopali nekoliko dana prije njihovog dolaska.

Vodje jevrejskih plemena Benu Nuzejra i Benu Vaila su bile odgovorne za ovaj sukob. Ponizenje koje su pretrpjeli protjerivanjem ucinilo je od jevreja Benu Nuzejra aktivne i srcane neprijatelje islama. Nakon sto su se doselili u Hajber odmah su poceli smisljati kako da se osvete muslimanima. Selam b. Abil Hakik i Haj b. Ahtab dodjose u Mekku sa jos nekolicinom ljudi iz plemena Benu Vail. Na prvom sastanku sa liderima Kurejsa neko od njih rece: “Muhammed (s.a.v.) se okomio jednako i na vas i na nas. Protjerao je nasa plemena Kajnuka i Nuzejr iz njihovih domova. Morate ustati i traziti pomoc vasih saveznika, a mi cemo pomoci sa sedam stotina jevrejskih sablji. Pleme Benu Kurejza je potpisalo mirovni ugovor sa Muhammedom (s.a.v.), ali mi cemo uciniti da on bude ponisten.

Kurejsi, koji su vec bili digli ruke od ratovanja sa muslimanima, postadose uvjereni da pobjeda ipak nije bila nedostizna. Slozise se sa jevrejima da udruzenim snagama nesto moze biti ucinjeno. Ovakav vid suradjivanja izmedju jevreja i Arapa nije do sada bio vidjen. Koristeci njihov dolazak i njihovo trazenje pomoci, musrici su zeljeli jos nesto znati. Prije nego su se slozili da suradjuju pitali su ih: “Vi ste narod Bozije Knjige (ehl el-kitab) i sposobni ste uvidjeti razliku izmedju prave vjere i lazne. Znate da nas sukob sa Muhammedom (s.a.v.) nije ni zbog cega drugog osim sto se njegova vjera suprotstavlja nasoj. Recite nam iskreno cija je vjera bolja – nasa ili vjera koja trazi da se obozava samo Allah i zeli da unisti sve idole i srusi njihove hramove?” Sada pogledajmo sta su odgovorili oni koji su sebe smatrali sljedbenicima vjere u jednog Boga (kao i muslimani). Bez puno razmisljanja usljedio je odgovor: “Vjera u idole je bolja od Muhammedove vjere. Ostanite cvrsti u svojoj vjeri i ni po koju cijenu nemojte je zamijeniti za njegovu.”

Ova izjava je bacila jos jednu ljagu na karakter jevreja i ocrnila i onako vec dovoljno crnu historiju jevrejstva. Ovaj njihov postupak su osudili i neki jevrejski pisci. Dr. Israel pise u svojoj knjizi “Historija jevreja u Arabiji”: “Jevrejima nije bilo dozvoljeno da tako odgovore cak i u slucaju da su zbog toga Arapi odbili saradnju (protiv muslimana). Cak sta vise, nije im bilo dozvoljeno da traze pomoc idolopoklonika jer to je potpuno suprotno ucenju Tevrata.”

U stvari to je bio metod danasnjih politicara koji vjeruju da mogu koristiti sve dozvoljene i nedozvoljene nacine za ostvarenje svojih ciljeva. Prema njima, ostvarenje cilja cini nedozvoljeno dozvoljenim, a moralnost se uzima u obzir samo onda ako ce pomoci u zeljenoj svrsi. Casni Kuran, takodjer, govori o ovom dogadjaju: “Zar ne vidis one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i sejtane vjeruju, a o neznabozcima govore: “Oni su na ispravnijem putu od vjernika!” (K.4:51)
Rijeci toboznjih ucenjaka zadovoljise lidere Kurjesa koji podrzase plan o udruzenom napadu na Medinu.

Poslije ovoga isti jevrejski uglednici su otisli u mjesto Nedzd da traze podrsku plemena Gatafan. Ono je bilo poznato po svom neprijateljstvu prema islamu. Iz tog plemena jevrejima se odazvase familije Fezara, Murra i Esdza pod uslovom da im poslije pobjede nad muslimanima pripadne polovina godisnjeg poljoprivrednog uroda sa Hajbera. Saveznistvo se jos vise uveca kada Kurejsi dobise saglasnost od svog saveznickog plemena Selim, a pleme Gatafan od svog saveznika plemena Esad. Kada su svi detalji oko saveznistva bili utanaceni dogovorise se o danu u kojem su trebali krenuti na Medinu.

Od prvog dana kada je dosao u Medinu Poslanik s.a.v. se pobrinuo da ima pouzdane ljude u raznim dijelovima Arabije. Oni su ga na vrijeme obavjestavali o novim dogadjajima u svojim krajevima. Ne prodje malo a Poslanik s.a.v. vec primi vijest o savezu izmedju musrika i jevreja i njihovoj namjeri da napadnu centar islama. On odmah sazva prijatelje da vide sta im je ciniti. Neki od njih predlozise da se brane iza zidina grada kao i iz visokih kuca i utvrdjenih dvorista. Ovo rjesenje nije bilo odgovarajuce, jer, uzimajuci u obzir brojnost neprijatelja, ni jedna zidina niti utvrda nije bila sigurna od unistenja. Bilo je potrebno nekako sprijeciti neprijatelja da pridje gradu. Selman, koji je dobro poznavao nacin ratovanja u Persiji, predlozi: “U kraju iz kojeg ja dolazim ljudi bi iskopali dubok i sirok jarak oko svog mjesta i tako zaustavili neprijatelja. Mislim da bi i mi trebali iskopati takav jarak na onim mjestima iz kojih bi nam neprijatelj mogao prici. U isto vrijeme bi trebali napraviti utvrde na ivicama jarka iz kojih bi mogli strijelama i kamenjima sprijeciti neprijatelja da ga predje.”

Selmanov prijedlog bi jednoglasno prihvacen. U pratnji nekolicine ljudi Selman obidje grad biljezci mjesta gdje se trebalo kopati. Poslije toga se rasporedise u grupe i svaka grupa uze da iskopa jedan dio kanala. Poslanik s.a.v. poce prvi kopati a za njim hazreti Ali iznositi iskopanu zemlju. Na Poslanikovom licu i celu ukazase se grasci znoja i on poce bodriti prijatelje rijecima: “O Boze, nema zivota do zivota Svijeta onoga. Smiluj se Pomagacima i Iseljenicima.” Uzimajuci lopatu u ruke Poslanik s.a.v. je zelio da zajednica muslimana vidi da komandant armije i lider zajednice mora takodjer podnositi teskoce, i zajedno s drugima raditi na njihovom uklanjanju. Njegov primjer izazva entuzijazam u drugovima pa se oni svim snagama dadose na posao. Ovaj entuzijazam bi tako zarazan da i jevreji plemena Kurejza, vidjevsi muslimane u takvom zanosu, ponudise svoje alate za kopanje i iznosenje zemlje. Kada bi neko naisao na kamen kojeg nije bio u stanju izvaditi niti razbiti, pozivao je Poslanika s.a.v. koji je razbijao kamen jednim snaznim udarcem.

Kada su se rasporedjivali u grupe Muhadziri i Ansari se pocese raspravljati kome pripada Selman. Svaka grupa ga je sebi prisvajala i zeljela da radi s njom. Problem je bio rijesen kada je Poslanik s.a.v. izrekao svoju cuvenu izjavu “Selman pripada mojoj familiji.” Prisutni munafici su iznosili razne izgovore da bi se izvukli sa posla, napustajuci kopanje bez Poslanikove dozvole. O njima bi objavljeno: “Allah zna sigurno one medju vama koji se kradom izvlace. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (tj. Poslanikovu), da ih iskusenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snadje.” (K. 25:63)

Uskoro se velika neprijateljska vojska, poput najezde skakavaca, uputi ka Medini. Ocekivali su da sretnu muslimane u ravnici ispod planine Uhuda, ali ne nasavsi ih tamo produzise prema gradu. Tu ih, na njihovo opste iznenadjenje, doceka dubok i sirok kanal. Neprijatelj je imao oko deset hiljada boraca dok je muslimana bilo samo oko tri hiljade. Muslimanski logor je bio postavljen ispod brda Sala’ odakle su imali potpun pregled o aktivnosti neprijatelja. Jedan broj muslimana je bio zauzeo utvrdjenja koja su bila izgradjena na njihovoj strani kanala. Odatle su bili u stanju da osujete svaki neprijateljski pokusaj da predje kanal. Medina je bila u okruzenju mjesec dana za koje vrijeme je samo nekoliko osoba sa neprijateljske strane uspjelo da predje na drugu stranu. Ostali su bili sprijeceni kisama kamenja i strijela.

Ova opsada se odvijala za vrijeme suhe Arapske zime u kojoj je nedostatak kise ucinio nabavku osnovnih zivotnih namirnica znatno otezanom. Arapi nisu bili spremni za ovako dugu opsadu i vrlo brzo pocese osjecati teskoce u prehrani ljudi i zivotinja. Bili su uvjereni da ce jednim napadom pregaziti grad i brzo zavrsiti sa muslimanima. Medjutim, jarak ih je bio sprijecio u tome. Jevrejima, koji su organizovali ovaj pohod, postade jasno da Arapi nece moci dugo izdrzati u ovom stanju neizvjesnosti. Postojala je opasnost da njihova odlucnost oslabi i oni se vrate nedovrsenog posla. Zbog toga su odlucili da traze pomoc jevreja plemena Kurejza. Zeljeli su da ovo pleme, koje je potpisalo ugovor sa Poslanikom s.a.v. o nenapadanju i mirnom suzivotu, napadne muslimane unutar Medine i tako stvori mogucnost Arapima da premoste jarak i napadnu muslimane s vana. Haj b. Ahtab je odlucio da posjeti uglednike tog plemena i nagovori ih da poniste ugovor sa muslimanima. Dosao je pred njihovu tvrdjavu i trazio da vidi Ka’ba, jevrejskog vodju. Kada je ovaj naredio da mu ne otvore vrata, Haj je rekao: “O prijatelju, zar mi ne dopustas da udjem bojeci se za svoj hljeb i vodu!?” Ovo dirnu u “zicu” Ka’ba koji naredi da se Haj pusti unutra. Kada je ovaj smutljivac usao odmah je poceo sa ostvarivanjem svojih zlih namjera. Poslije malo opiranja Ka’b popusti i slozi se da prekine ugovor kojeg Haj podera svojim rukama.

Poslanik s.a.v. uskoro nacu o ovoj izdaji jevreja. Poslao je Seada b. Muaza i Seada b. Ubadu, vodje plemena Avsa i Hazredza, u jevrejsku tvrdjavu da ispitaju vijest. Kada bijahu docekani grdnjama i psovkama, vratise se Poslaniku s.a.v. i obavijstise ga da je vijest istinita. On to doceka rijecima: “Allahu ekber! Muslimani znajte da je pobjeda blizu!” Jevreji plemena Kurejza su namjeravali opljackati Medinu i preplasiti zene i djecu muslimana. U tom cilju njihovi mladici pocese obilaziti grad po noci. Poslanik s.a.v. odredjuje pet stotina ljudi da nocu idu ulicama grada i glasno govore “Allahu ekber!” da bi se nejac osjecala sigurnije i jevreji bili sprijeceni u svojoj namjeri.

Kako su dani prolazili neprijatelj je sve vise osjecao nedostatak namirnica. Haj b. Ahtab je dobio dvadeset kamiljinih tovara hurmi od plemena Kurejza, ali na izlasku iz tvrdjave muslimani zarobise sve kamile i podijelise izmedju sebe plijen. Od pocetka opsade Arapi su pokusavali preci jarak, ali svaki njihov pokusaj bio je neuspjesan. Jedne noci Halid b. Valid, zajedno sa nekoliko stotina konjanika, pokusa iznenaditi muslimane, ali dvije stotine muslimana na celu sa Usejdom b. Hizrom, odbi njihov napad. Drugog dana pet najsposobnijih konjanika, uprkos strijelama i kamenjima kojima su ih muslimani zasipali, uspjese na konjima preskociti jarak. Medju njima je bio i Amr b. Abdived, cuveni heroj Arabije. Niko od muslimana nije im imao hrabrosti prici. Amr postade nestrpljiv pa poce govoriti: “Gdje su oni koji tako ceznu za dzennetom? Zar vi ne vjerujete da vasi mrtvi idu u dzennet, a nasi u dzehennem? Zar nema niko medju vama ko zeli da ga posaljem u dzennet, ili on mene u dzehennem? … Sta cekate? Ovo vikanje me je umorilo i od njega mi je glas ogrubio.” Potpuna tisina je preovladavala medju muslimanima.

Poslanik s.a.v. je trazio dobrovoljca. Samo hazreti Ali mu se odazivao. Kada je izgubio svaku nadu da bi se neko drugi mogao javiti, Poslanik s.a.v. je dao hazreti Aliju svoju sablju i svoj turban, i molio se rijecima: “Boze! Zastiti ga sa svake strane! Gospodaru, na Bedru sam ostao bez Ubejde, a na Uhudu bez Hamze. O Boze, zastiti danas Alija od ovog neprijatelja!” Onda je Poslanik s.a.v. proucio: “O Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si najbolji nasljednik.” (K.21:89) Kada se hazreti Ali uputio ka Amru, Poslanik s.a.v. je izrekao cuvenu recenicu: “Potpuna vjera ce se sukobiti sa potpunom nevjerom!” Kada mu se priblizio Ali mu je rekao: “Ne zuri, jer odazvao ti se neko ko ti je dorastao.” Posto mu je lice bilo prekriveno sljemom, Amr nije znao o kome se radi. “Ko si ti?”, pitao je. “Ali b. Ebi Talib.”, dodje odgovor. “Zasto su tebe poslali? Tvoju krv ne zelim proljevati jer sam ti oca smatrao za prijatelja. Sta bi tvom amidzicu (tj. Poslaniku s.a.v.) pa tebe posla? Mogu te nabosti na koplje i drzati te u vazduhu sve dok ne umres.”

Ibn Abil Hadid kaze: “Svaki put kada bi moj ucitelj govorio o ovoj bici rekao je: U stvari, Amra je bilo strah da se bori sa Alijem. On je bio prisutan na Bedru i Uhudu i bio svjedok njegove hrabrosti i vjestine. Zbog toga je zelio da ga odvrati od borbe.”

Hazreti Ali mu je rekao: “Neka te pomisao o mojoj smrti ne brine. Zivog ili mrtvog, mene dzennet ceka, dok ces ti u oba slucaja zavrsiti u dzehennemu.” Onda je Ali podsjetio Amra na obecanje koje je jednom javno dao. Rekao je da ce uvijek prihvatiti jednu od tri ponude koje mu neki suparnik u borbi predlozi. Hazreti Ali mu prvo predlozi da primi islam, na sto Amr rece: “To nije moguce.”
“Onda se nemoj boriti, i pusti Muhammeda (s.a.v.) na miru.”, bio je drugi prijedlog.
“Ni to nije moguce, jer sramotu povlacenja i ismijavanja pjesnika Arabije ne bih mogao podnijeti.”, Amr odgovori.
“Onda sidji s konja i prihvati borbu.”, bio je treci prijedlog.
Amr nije imao drugog izlaza. Uskoro podigose takvu prasinu da oni koji su posmatrali ovaj duel nisu znali vise ko je ko. Samo se culo udaranje sablji. Prvi koji je udario bio je Amr. Kada njegova sablja polet prema glavi hazreti Alija on je doceka svojim stitom. Uprkos tome, udarac je bio tako snazan da sablja ipak zakaci glavu. U padu je hazreti Ali uspio da udari Amra po nogama, i tako ga obori na zemlju. Uslijedili si momenti neizvjesnosti. Njih prekinu glasan tekbir. Odmah se znalo ko je pobjednik. Obe vojske su mogle vidjeti Amrovo tijelo, najveceg heroja Arabije, kako lezi prekriveno prasinom. Ova scena imade takav efekat da se ona preostala cetiri konjanika dase u bijeg. Trojica uspjese preskociti jarak, ali cetvrti, Nevfal b. Abdullah, pade u njega. Muslimani sa ivice jarka odmah ga pocese gadjati kamenjima. “Ubiti nekoga na ovakav nacin ne prilici ratnicima koji drze do svoga ugleda. Zar niko od vas ne smije sici dole da se bori?” Onaj ko se odazva bi opet hazreti Ali. Skoci u jarak za kratko vrijeme ubi Nevfala. On je bio rodjak Ebu Sufjana. Ovaj se sada uplasi da bi muslimani mogli iskasapiti Nevfalovo tijelo da bi se osvetili za Hamzu cije tijelo su musrici iskasapili poslije bitke na Uhudu. Zato on posla muslimanima deset hiljada dinara u zamjenu za rodjakovo tijelo. Poslanik s.a.v. neredi da se pare vrate zajedno sa tijelom, rekavsi da islam zabranjuje prodaju mrtvaca.

Kada mu je dosao hazreti Ali, Poslanik s.a.v. je rekao da svi cuju: “Ovo njegovo djelo vrijednije je od dijela svih mojih sljedbenika zajedno. To je zato sto je pad najveceg heroja musrika pod njegovom sabljom zaradilo muslimanima postovanje, a zajednici nevjernika ponizenje.”

Vojska neprijatelja je bila sastavljena od plemena koja nisu imala samo jedan motiv za borbu protiv muslimana. Jevreji su se bojali sirenja islama u krajeve koji su bili pod njihovim utjecajem. Kurejsi su bili tu jer su zeljeli unistiti novu vjeru koja je ugrozavala njihovu idolopoklonicku tradiciju. Plemena Gatfana i Fazara, i druga, bila su tu prvenstveno zbog uroda sa Hajbera kojeg su im obecali jevreji. Posto je cilj posljednje grupe prvenstveno bio materijani dobitak, bilo je vjerovatno da bi oni napustili opsadu ako bi im muslimani dali ono sto su ocekivali od jevreja. Imajuci to na umu Poslanik s.a.v. je odredio nekoliko ljudi da pregovaraju s vodjama ovih plemena i ponude im jednu trecinu poljoprivrednog uroda iz Medine, trazeci za uzvrat da se oni vrate u svoj kraj. Poslije kraceg pregovaranja, izaslanici se vratise sa ugovorom koji je bio spreman za potpisivanje. Poslanik s.v.a. ga pokaza Seadu b. Muazu i Seadu b. Ubadi, vodjama Awsa i Hazredza, trazeci njihovo misljenje. Oni mu rekose da, ako je potpisivanje odredjeno od Allaha, potpisace ga, ali ako on samo trazi njihovo misljenje, onda ga ne bi trebalo potpisivati. Objasnjavajuci razlog za to jedan od njih rece: “Nikada nismo placali danak tim plemenima niti je iko od njih imao hrabrosti da uzme od nas i jednu hurmu silom. I sada, kada smo Allahovom miloscu prihvatili islam i time dostigli ugled i postovanje, o placanju danka tim plemenima nema govora. Allaha nam, na njihov zahtjev odgovoricemo samo sabljama.” Poslanik s.a.v. im je rekao da je zelio da im pomogne protiv jakog i udruzenog neprijatelja tako sto bi stvorio razdor medju njima. Ali, kako oni nisu zeljeli da se ponize, ugovor nece biti potpisan.

Postojalo je vise razloga za neuspjeh musrika i jevreja. Samo pregovaranje je bilo jedan od prvih znakova neuspjeha. Muslimani nisu potpisali ugovor, ali to nisu javno proglasili. Zbog toga su plemena odlagala napad ocekivajuci pozitivan odgovor. Drugi razlog neuspjeha musrika je bila pogibija njihovog najveceg borca Amra i panicno povlacenje ostale cetvorice heroja. Treci, i najveci razlog, bila je aktivnost Naima b. Mesuda koji je bio nedavno presao na islam. Zbog toga je bio u stanju da odlazi kod musrika, koji nisu znali o njegovom prelasku na islam, i da ih zavede svojim “savjetima”.

Prvo je otisao u tvrdjavu plemena Kurejza i izrazio im svoje “simpatije”, tako da je ubrzo stekao njihovo povjernje. Na jednom od sastanaka sa vodjama plemena dobio je priliku da govori. “Vasa situacija je drugacija od one u kojoj su Kurejsi i druga Arapska plemena. Medina je vas grad. U njemu su vasa imovina, zene i djeca, dok su te njihove stvari u mjestima daleko od njega. Ako budu uspjesni u ovom ratu, dobro i jeste, ali ako budu porazeni, napustice vas i vratiti se u svoja mjesta, prepustajuci vas na milost ili nemilost muslimanima. Savjetujem vam da se osigurate od takvog pokusaja tako sto cete pozvati i drzati kod sebe nekoliko njihovih vodecih licnosti. To ce ih sprijeciti da vas napuste u slucaju da stvari krenu nezeljenim tokom.” Ovo bi jednoglasno prihvaceno. Poslije toga je Naim napustio jevreje i otisao u logor musrika. Vodje Kurejsa su bile njegovi stari prijatelji. Na prvom sastanku s njima on im rece: “Bio sam nedavno kod jevreja plemena Kurejza i primijetio sam da su se pokajali zbog krsenja ugovora sa muslimanima. Sada zele da se iskupe za to pa su odlucili da zarobe nekoliko vasih uglednika i predaju ih Muhammedu (s.a.v.). Zbog toga, ako budu trazili da neko od vasih dodje u njihovu tvrdjavu nemojte im se odazvati. Da bi otkrili njihove prave namjere, trazite da sutra napadnu muslimane, i ako budu pravili neke izgovore znacete da sam vam govorio istinu.”

U noci uoci subote, Ebu Sufjan odluci da ispita stvar podrobnije. Poslao je delegaciju plemenu Kurejza sa porukom: “Nalazimo se u nezavidnoj situaciji. Nedostaju nam namirnice i zivotinje nam crkaju usljed nedostatka ispase. Zato, napadnite muslimane sutra i mi cemo odmah napasti.” U odgovoru vodje jevreja je stajalo: “Sutra je subota, dan u kojem nam nikakva aktivnost nije dozvoljena. Pored toga, odlucili smo da udjemo u bitku samo pod uslovom da uglednici vasih plemena predju u nasu tvrdjavu. To nam treba da bi bili sigurni da nas necete napustiti u najtezim momentima.” Delegacija se vrati i musrici se uvjerise da je Naim govorio istinu. Onda druga delegacija bi poslana s porukom: “Nece biti moguce da nasi uglednici predju kod vas; cak sta vise, necete dobiti ni jednog naseg covjeka da vam bude garancija! Ako zelite da napadnete muslimane ucinite to odmah i mi cemo vam pomoci sa svim raspolozivim snagama.” Ovo jevrejima bi dokaz da je Naim bio u pravu kada ih je upozorio da musrici nisu bili dovoljno odlucni u svom poduhvatu, i da bi se pri prvoj teskoci vratili svojim krajevima ostvljajuci ih na cjedilu.

Jos jedan faktor, koji se moze nazvati Bozija pomoc, doprinijeo je neuspjehu neprijatelja. Vrijeme se odjednom pogorsalo. Zapuhao je jak vjetar i temperatura se snizila. Vjetar je rusio satore, prevrtao vrceve u kojima se kuhala hrana i gasio baklje za osvjetljavanje. Za vrijeme ove oluje Poslanik s.a.v. je poslao Huzejfu preko jarka da vidi u kakvom je stanju neprijatelj. On sam prenosi: “Uspio sam se pribliziti Ebu Sufijanu kad se obracao komandantima svoje vojske. “Ovo mjesto nikako nije za nas. Zivotinje nam umiru od gladi, vjetar nam je unistio satore i pogasio vatre. Ni pleme Kurejza nam nije pomoglo. Mislim da je najbolje da se pokupimo i odemo odavde.” Poslije toga je uzjahao svoju kamilu i zurno je tjerao da krene. Medjutim, u svoj toj panici i zbrci zaboravio je odvezati kamiline noge tako da je jadna zivotinja bezuspjesno pokusavala da koraca. Kada je svanuo sljedeci dan nikog od Arapa nije bilo ni na vidiku.