Bitka na Uhudu

Jedna od osoba koja je imala najveceg udjela u podizanju musrika protiv muslimana bio je Kab b. Asraf . Sve do bitke na Bedru zivio je u Medini zajedno sa muslimanima. Medjutim iz mrznje prema islamu odlazi u Mekku da bi podsticao Kurejse da krenu protiv muslimana. Svojim pjesmama ih je podsjecao na poraz i ubijene na Bedru. Na taj nacin je postigao da staro i mlado Mekke bude spremno za rat. Takodjer je davao detaljan opis nekih muslimanskih zena cuvenih po njihovoj ljepoti i prikazao pozudnim Kurejsima rat kao primamljiv nacin da dodju do njih. Nakon sto je postigao zeljeni rezultat vratio se u svoju tvrdjavu. Do muslimana dodje vijest o njegovim aktivnostima u Mekki. Nekoliko momaka iz plemenea Avs odluci da se rijesi ovoga opasnog covjeka. Dvojica, Muhammed b. Maslama i Abu Naila dodjose u Kabovu tvrdjavu i prikazase se kao neprijatelji muslimana. Zalili su se Kabu kako im je od dolaska Poslanika u Medinu sve krenulo naopako zbog cega su izgubli svu imovinu i spali na nivo prosjaka. Kabu bijese drago da je sreo nekoga od Arapa da o muslimanima misli kao i on. Rekose mu da su dosli da posude od njega nesto psenice. Nisu imali nista od gotovine, ali su bili spremni da daju neki zalog. Kab pristade da im proda psenicu pod uslovom da mu ovi predaju svoje zene i djecu u zalog. Ovo pokaza niskost njegovog karaktera. Oni mu rekose da pristaju i predlozise mu da privremeno ostave svoje oruzje kod njega da bi mogli odmah preuzeti zito. U vece istog dana grupa momaka plemena Avs dodje pred Kabovu tvrdjavu. Muhammed b. Maslama ga pozva da izadje da pregleda oruzje. Nista ne sluteci Kab izadje iz tvrdjave. Utom ga momci napadose i ubise. Kabovu sudbinu dozivio je jos jedan jevrej imena Abu Rafii koji je neprijateljima davao podatke o muslimanima i nagovarao arapska plemena da se bore protiv njih.

Presjecanje karavanske rute izazvalo je strah od oskudice sto je takodjer ucvrstilo Kurejse u namjeri da krenu u rat. Ebu Sufjanu predlozise da troskove ratne kampanje treba da snose oni trgovci cija roba je bila u karavanu za ciju odbranu je bila podignuta vojska koja se sukobila sa muslimanima na Bedru. Ovo bi prihvaceno i odmah sprovedeno u djelo. Kurejsi su sada bili svjesni snaga i mogucnosti muslimana. Zbog toga su morali organizovati veliku i dobro opremljenu vojsku. Za tu svrhu je bilo potrebno da sklope vojne saveze sa jos nekim musrickim plemenima. Amr b. As i jos nekoliko ljudi bijese poslani plemenima Kanana i Sakifa da traze njihovu pomoc u ljudstvu. Obecali su im da ce svi troskovi rata biti placeni od strane Kurejsa. Za nekoliko dana uspjeli su da okupe izmedju tri i cetiri hiljade najboljih ljudi iz ovih plemena.

Arapi nisu obicavali voditi zene u ratove. Medjutim, u ovoj bici i one su bile prisutne. Bilo je planirano da se krecu izmedju redova boraca i podsticu ih na borbu udarajuci u bubnjeve i pjevajuci pjesme. Na ovaj nacin povlacenje iz bitke je bilo onemoguceno zato sto je svaki od njih bio spreman umrijeti prije nego bi dopustio da mu zena ili kcerka padne u ruke neprijatelja. Takodjer, u vojsci musrika bio je velik broj robova koji su bili privuceni raznim nagradama i obecanjima. Jedan od njih bio je i Vahsi b. Harb, Mutamov rob koji je bio cuven po spretnosti u koristenju koplja. Njemu je bila obecana sloboda ako ubije ili Muhammeda s.a.v. ili Alija ili Hamzu.

Nakon velikog truda i novcanog ulaganja Kurejsi su krenuli na muslimane sa armijom koja se sastojala od sedam stotina (700) oklopnika, tri hiljade (3000) jahaca na kamilama, dvije stotine (200) konjanika i grupe pjesaka.

Kada je armija musrika prolazila pokraj mjesta Abve u kojem je bila ukopana Poslanikova majka Amina, neki od njih predlozise da je iskopaju iz kabura. Ali, oni mudriji od njih tome se uspotivise iz straha da to ne postane obicaj koji bi i njihovi neprijatelji, plemena Bekra i Huzae, mogli usvojiti.

Abbas, koji je zivio u Mekki, redovno je obavijestavao Poslanika s.a.v. o aktivnostima Kurejsa. Napisao je pismo u vezi njihovih zadnjih pokreta i poslao ga u Medinu po pouzdanom covjeku. U trenutku kada ga je primio Poslanik s.a.v. je bio van grada. Procitao ga je i stavio u dzep ne govoreci nikome o njegovom sadrzaju. Tek kada su se vratili u grad obavijestio je ashabe o opasnosti koja se nadvijala nad gradom. Poslao je dvojicu ljudi da prate kretanje Kurejsa. Oni se vratise sa vijestima da je neprijatelj stigao u blizinu Medine i da je pustio svoje jahace zivotinje na njene pasnjake. Ta vijest stize u cetvrtak navecer. Muslimani se uplasise da ih musrici ne napadnu po noci pa se odmah naoruzase i sakupise oko Poslanikove dzamije. Takodjer, na ulaz grada bi postavljena straza.

Neprijatelj, koji je dolazio sa juga, nije mogao prici gradu s te strane zbog brojnih naseobina koje su bila ogradjene kamenim zidovima. Zato je je bio prinudjen da pridje gradu sa sjeverne strane. U dolini ispod planine Uhud nasao je dovoljno prostora za logor i dobre uslove za organizovanje napada na muslimanko uporiste.

Poslanik s.a.v. je proveo petak u Medini gdje je osnovao savjet koji je trebao odluciti o nacinu najefikasnije odbrane grada. Savjetovanje sa ashabima mu je bilo nalozeno u Kuranu . Kada su se okupili Poslanik s.a.v. je zatrazio da mu iznesu svoja misljenja i prijedloge. Abdullah b. Ubej je predlozio da ostanu u gradu i iskoriste uske ulice i visoke zgrade za uspjesnu odbranu. Rekao je: “Takav nacin odbrane smo uvijek koristili. Pri tome su nam cak i nase zene pomagale bacajuci kamenje na neprijatelja sa prozora. Do danas Medina nije bila nikako osvajana sto dokazuje da je to najbolji metod odbrane. U drugu ruku, svaki put kada smo izasli da se borimo van grada bili smo porazeni.” Stariji i iskusniji medju muhadzirima i ansarima podrzase Abdullahov prijedlog. Medjutim, mladji, pogotovo oni koji nisu ucestovoali u bici na Bedru, bili su vise za borbu na otvorenom. Zbog toga se usprotivise njegovom prijedlogu rijecima: “Takav nacin ce samo ohrabriti neprijatelja i njime cemo izgubiti ugled kojeg smo stekli na Bedru. Zar nije sramota da se hrabri Allahovi vojnici zatvore u kuce da tu cekaju neprijatelja. Na Bedru su nase snage bile mnogo manje od danasnjih pa smo opet bili pobjednici. Zar da propustimo ovakvu priliku koju smo dugo cekali?” Hamza ustade i rece: “Tako mi Allaha koji je objavio Kuran danas necu nista jesti sve dok se ne susretnem s neprijateljem izvan grada.”

U tom ustade stari covjek imena Hajsema i rece: “Boziji Poslanice Kurejsi su za godinu dana uspjeli okupiti oko sebe gotovo sva musricka plemena. Njihov broj je velik i veoma je moguce da nas potpuno opkole. Ako se budemo zatvorili u gradu, cak i ako Kurejsi budu bez uspjeha ovog puta, vratice se mozda u vecem broju i odlucniji da nas uniste. Poslanice, nisam ucestvovao u bici na Bedru, jer sam imao sina koji je takodjer zelio da bude s tobom. Obojica nismo mogli ici jer se neko trebao brinuti o familiji. Zbog toga smo izvlacili zrijeb i ispalo je da on ide. Tako je on otisao i poginuo. Sinoc su svi pricali o neprijatelju i opasnosti koja je prijetila gradu. Zaspao sam i u snu vidio sina kako hoda dzennetskim bascama i jede razno voce. Rekao mi je: “Dragi oce, cekam te ovdje.” Zato, Boziji Poslanice, moja brada je posjedjela i moje kosti oslabile. Molim te da trazis od Allaha da me ucini sehidom na Njegovom putu.”

Poslanik s.a.v. je vidio da je vecina muslimana bila za izlazak iz grada pa je odlucio da tako i bude. Usao je u kucu gdje je naostrio sablju, obukao pancirnu kosulju, stavio stit na ledja, luk na rame i uzeo koplje. Nakon sto se tako spremio izasao je medju muslimane. Kada su ga ugledali niko ne ostade ravnodusan. Neki su pomislili da je on tako reagovao zbog njihovog insistiranja da se bore van grada, a ne iz vlastite zelje. Oni mu pridjose i rekose da bi prihvatili njegovo misljenje, ma kakvo ono bilo. Poslanik s.a.v. im je odgovorio kratko: “Kada neki Boziji poslanik obuce pancir kosulju nece je skinuti sve dok se ne bori sa neprijateljem.”

Poslanik s.a..v je klanjao dzumu namaz u dzamiji u Medini poslije cega je krenuo ka Uhudu sa voskom koja se sastojala od hiljadu ljudi. Na putu Abdullah b. Ubej i tri stotine njegovih pristalica napustise armiju muslimana pod izgovorom da Poslanik s.a.v. daje prednost misljenjima neiskusnih mladica umjesto misljenju iskusnog Abdullaha.

Ne jednom mjestu Poslanik s.a.v je izvrsio smotru svoje armije. Ona se sastojala od mladica mladjih od petnaest godina i staraca bijelih kosa i brada. Jedan od starijih je bio i Amr b. Jumuh. Njegova ledja su bila povijena i jedna noga sakata. Imao je cetiri sina koja su bila zajedno s njim uz Bozijeg Poslanika s.a.v. Nije zelio ostati kod kuce i tako propustiti sevab kojeg je donosila borba na Allahovom putu. Njegovi bliznji su mu govorili da treba ostati kod kuce jer borba za njega nije bila obavezna. Otisao je do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Moji ukucani mi brane da idem u dzihad. Sta mi ti savjetujes?” Poslanik s.a.v. mu je rekao da je oslobodjen te obaveze. Ali, i pored toga Amr je zelio da ide. Bio je uporan u tome sve dok Poslanik s.a.v. nije rekao njegovoj rodbini koja ga je pokusavala odvratiti: “Nemojte mu braniti da postane sehid na Allahovom putu!” Kada je vrijeme bitke doslo Amr je zajedno sa jednim sinom krenuo naprijed uz povik “Oh dzennetu, zeljo moja!” Svi su bili zadivljeni borbom ovog sakatog covjeka koji je zajedno sa sinom zestoko napadao sve dok obojica nisu pali pod udarcima neprijateljski sablji.

Hanzala je bio jedan od mladjih boraca prisutnih u Poslanikovoj vojsci. On je bio sin Abu Amira Poslanikovog neprijatelja i covjeka koji je bio jedan od aktivnih organizatora ovog musrickog pohoda. Sve to nije utjecalo na njegovog sina Hanzalu da se ne opredijeli za islam i borbu sa Poslanikom s.a.v.. Hanzala se ozenio u noci prije bitke na Uhudu. Mlada je bila kcerka Abdullaha b. Ubejja. Kada je Hanzala cuo poziv za borbu nije bio siguran sta da cini. Odlucio je da pita Poslanika s.a.v. da mu dopusti da tu noc ostane u Medini i da se sutra zorom pridruzi vojsci muslimana. Allama Medzlisi prenosi da je sljedeci ajet objavljen o Hanzali:
“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim u kakvom vaznom poslu, ne udaljuju dok od njega njegovo dopustenje ne dobiju. Oni koji od tebe traze dopustenje, u Allaha i Poslanika Njegova zaista vjeruju. I kad oni zatraze dopustenje od tebe zbog kakva posla svoga, dopusti kome hoces od njih, i zamoli Allaha da im oprosti jer Allah prasta i On je milostiv. (K.24:62)

Poslanik s.a.v. mu je dopustio da ostane u Medini i da tu noc provede sa svojom suprugom. Kada je sutradan kretao ona je rekla ukucanima: “Sanjala sam sinoc da se nebo rascijepilo i da je moj covjek usao kroz otvor koji se poslije toga zatvorio. Osjecam da ce se moj san obistiniti i da ce on otici u dzennet.”

Kada je borba pocela Hanzali je za oko zapeo Ebu Sufijan koji je paradirao ispred svoje vojske. Uspio je da mu se priblizi i da ga napadne, ali njegova sablja promasi i umjesto po Ebu Sufijanu udari po njegovom konju. Njegov napad privuce paznju ostalih musrika koji ga sada napadose sa svih strana. Pogodise ga kopljima u grudi, ali on ne pade nego nastavi da se bori. Medjutim, rane su obilno krvarile i on se uskoro spusti na zamlju a njegova dusa se pridruzi ostalim sehidskim dusama. Kada je vidio da je pao Poslanik s.a..v je rekao: “Vidim kako meleci kupaju Hanzalu.”

Ujutro 7. sevvala armija islama je zauzela polozaj naspram neprijatelja. Postavili su logor tako da su sa jedne strane bili zasticeni planinom Uhud. Medjutim, postojao je jedan prolaz kroz koji im je neprijatelj mogao prici iza ledja. Zbog toga je Poslanik s.a.v. na njega postavio grupu strijelaca. Za njihovog komandanta postavio je Abdullaha Dzabira. Poslije toga im je naredio: “Odvratite neprijatelja strijelama i ne dopustite mu da nam pridje iza ledja. Svoje polozaje ne smijete napustiti bilo da pobijedimo ili budemo porazeni!” Kasnije ce se pokazati da je ovaj polozaj bio zaista od velike vaznosti i da je nepostivanje Poslanikovog naredjenja pretvorilo pobjedu muslimana u njihov poraz. U ovom slucaju se pokazalo Poslanikovo znanje o vjestini ratovanja, ali takodjer i cinjenica da komandantova vjestina ratovanja ne garantuje pobjedu ako vojnici nisi disciplinovani i ne postuju njegova naredjenja.

Poslanik s.a.v. se uvijek trudio da drzi moral svojih boraca na visokom nivou. I ovaj put, kada je sedam stotina muslimana stajalo nasuprot tri hiljade musrika, Poslanik s.a.v. je bodrio svoje ljude. Kada je postavio pedeset strijelaca na kriticnom prolazu, spustio se medju ostale, rasporedio ih u grupe i odredio im komandante. Kada ih je postrojio Poslanik s.v.a. im je odrzao govor. Izmedju ostalog je rekao: “… Melek dzibrail me je obavijestio da niko ne umre u ovom zivotu prije nego pojede posljednji zalogaj koji mu je njegov Stvoritelj odredio.”

Prije pocetka bitke Poslanik s.a.v. uze sablju i stade ispred postrojenih muslimana.”Koji ce od vas dati ovoj sablji pravo koje zasluzuje?” Neki odmah pridjose, ali im Poslanik s.a.v. ne dade sablju nego im rece da se vrate na svoja mjesta. Onda je Abu Dudzanah, koji je bio poznat po svojoj hrabrost upitao: “Sta je pravo te sablje i kako se ono moze ostvariti?” Poslanik mu je odgovorio: “Trebas se boriti sve dok se ona ne savije?” Onda je Abu Dudzana rekao da joj je spreman dati ono sto zasluzuje. Poslanik s.a.v. mu je dade i on onda napravi traku od crvene marame i sveza je oko glave. Kada je pocela borba Abu Dudzana se vjesto kretao medju musricima sjekuci svakog ko mu se nasao na putu. Pri tome je naisao na priliku koja zavrista kada on podize sablju da udari, i on shvati da je ispred njega bila zena. To je bila Hinda, Ebu Sufjanova supruga. Ebu Dudzana kaze, pricajuci o tome kasnije, da je Poslanikova sablja bila i suvise plemenita da je okalja krv jedne zene.

Bitku je prvi poceo Ebu Amir koji je pripadao plemenu Avs. On i jos petnaestorica ljudi iz tog plemena su napustili Medinu i pridruzili se musricima Mekke. Bili su uvjereni da ce mnogi njihovi suplemenici prici na njihovu stranu ili napustiti Poslanika s.a.v. kada ih vide na strani brojne i jake vojske. Medjutim kada su se pojavili, muslimani plemena Avs su poceli da ih grde i kritikuju.

U svim bitkama barjak islama je dolazio u ruke hazreti Alija. Tako je bilo i na Uhudu. U ovoj bici su svi nosioci musrickih barjaka bili iz porodice Abdud Dar. Zato je Poslanik s.a.v. na Pocetku bitke za nosioca barjaka islama odredio Musaba b. Umejra koji je pripadao istoj porodici. Kada je Musejb poginuo Poslanik s.a.v. je naredio Aliju da uzme barjak. U tom trenutku Talha Ebi Talha, koji je nosio zastavu Kurejsa podje naprijed i poce vikati: “O Muhammedovi drugovi, vjerujete da nasi mrtvi idu u dzehennem a vasi u dzennet. Ako je tako ko mi od vas smije doci da me posalje u dzehennem ili da ja njega posaljem u dzennet?” Hazreti Ali mu je dosao i nakon kratke borbe poslao ga tamo gdje mu je bilo i mjesto. Poslije njega musrici salju devet barjakonosa jednog za drugim. Svih devet pada od udaraca hazreti Alijeve sablje.

Poslije, kada je islam osigurao svoj opstanak, hazreti Ali je podsjetio ashabe na ovaj dogadjaj u jednom svom govoru. Rekao je: “Zar se ne sjecate da sam vas oslobodio stete devet zlih ljudi plemena Abdud Dara? Svaki od njih je trazio da mu neko dodje na mejdan i svaki put to sam bio ja. Sjecate li se kako je onda barjak uzeo Savab, crni rob, koji nije zelio nista manje nego da ubije Poslanika s.a.v.. On je bio toliko ljut da su mu se usta pjenila i oci zacrvenile. Kada ste ga vidjeli uplasili ste se i povukli, dok sam ja krenuo naprijed i oborio ga na tlo.”

Kako je vec ranije pomenuto, postojao je jedan prolaz kroz koji je neprijatelj mogao prici muslimanima iza ledja. Da bi to sprijecio, Poslanik s.a.v. je odredio pedeset strijelaca da ga brane i naredio im da ga ne napustaju ni po koju cijenu. U toku bitke, svaki puta kada je neprijatelj pokusavao proci bio je zasipan kisom strijela. Ovo ga je prinudio da napusti tu zamisao. Medjutim, kada su se Kurejsi dali u bijeg, ostavljajuci za sobom oruzje i druge stvari, vecina muslimana odlozi oruzje i dade se na sakupljanje plijena. Kada su strijelci vidjeli sta se desava cetrdeset njih sidje sa polozaja i prikljuci se sakupljacima plijena. Preostala desetorica su se protivili njihovom postupku podsjecajuci ih da im je Poslanik s.a.v. naredio da ne napustaju polozaj ni po koju cijenu, ali uzalud. Oni rekose da je Poslanikovo naredjenje vazilo za vrijeme bitke i da im je sada, kada je bitka zavrsena, dopusteno da idu.

Halid b. Valid, koji je iz daleka posmatrao razvoj dogadjaja, primijeti da na prolazu ima znatno manje ljudi. Brzo okupi konjicu i napade punom snagom. Njima se suprotstavi samo desetorica muslimana. Nisu imali mnogo sanse pred brojnijim neprijateljem i svi dadose zivote u odbrani prolaza. Neprijatelj je imao slobodan put da iznenadi vojsku islama koju su sada sacinjavali gotovo potpuno razoruzani i nespremni muslimani. Oni musrici koji su se bili dali u bijeg uvidjese da je Halid napao muslimane s ledja pa se vratise nazad da mu pomognu. Vojska islama bi gotovo potpuno opkoljena. Nastade takav metez u kojem je musliman napadao muslimana. Moral neprijatelja postade visok sto se odrazi u zestini njihovih napada. Uskoro se procu da je Poslanik s.a.v. ubijen. Povici “Ljudi, Muhammed je mrtav! Muhammed je mrtav!” postadose sve ucestaliji u tom haosu. Sada je svako od musrika zelio da ucestvuje u kasapljenju Poslanika i time dostigne “ugled i slavu”. Muslimani se razbjezase tako da ih u bici ostade samo nekolicina.

Nije moguce negirati cinjenicu da su cak i ashabi koji ce poslije Poslanikove smrti zauzeti vazne polozaje pobjegli sa ratista i napustili Poslanika s.a.v.. Ibn Hisam pise o Enesu b. Nazra: “Kada se glasina o Poslanikovoj pogibiji rasirila u muslimanskoj vojsci, svako se poceo brinuti o sebi. Enes je vidio kako jedna grupa uplasenih i razocaranih muslimana sjedi u jednom zaklonjenom mjestu. Medju njima su bili i Umar b. Hatab i Talha b. Ubejdullah. Otisao je do njih i pitao ih ljutito: “Zasto sjedite ovdje?” Odgovorili su mu da je Muhammed s.a.v. mrtav i da se nema svrhe vise boriti. Na to im je Enes odgovorio: “Ako je Muhammed mrtav kakva je onda korist od zivota. Ustanite i borite se za ono za sta je on dao svoj zivot!” Njegove rijeci nisu imale nikakvog efekta pa se on sam vrati u bitku. Ibn Hisam pise da je njegovo tijelo bilo toliko unakazeno da ga nisu mogli mrtvog prepoznati. Ajet koji je bio objavljen o osobama koje su bjezale sa Uhuda glasi: “Kad ste ono bjezali ne obaziruci se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vasih ledja.” (K. 3:153)

Takodjer je Kuran kritikovao one koji su Poslanikovu smrt smatrali razlogom za prestanak sa borbom: “Muhammed je samo poslanik, a prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili bio ubijen, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj koji se stopama svojim vrati nece Allahu nimalo nauditi, a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi.” (K. 3:144)

Mnogi ajeti se suprotstavljaju vjerovanju o bezrezervnoj i nesebicnoj privrzenosti svih ashaba Poslaniku s.a.v. i njegovoj misiji. Jedan od njih je i ovaj: “… Neki su se brinuli samo o sebi misleci o Allahu ono sto nije istina, kao sto pagani misle, i govoreci: “Gdje je pobjeda koja nam je obecana?” (3:154) Casni Kuran jasno dijeli Poslanikove ashabe na one koji su radili samo za samo ovaj svijet i one koji su radili za svijet buduci: “Jedni od vas zele svijet ovaj a jedni svijet onaj.” (K.3:152)

Ibn Hadid pise: “U 608. p.H. bio sam prisutan na jednoj lekciji na kojoj je citana knjiga od Vakidijia. Tu je bio i prisutan veliki ucitelj Muhammed b. Ma-ad Alavi. Citali su dio u kojem je bilo svjedocenje jednog ocevidca bitke na Uhudu: “U bici na Uhudu vidio sam vlastitim ocima kako muslimani bjeze u brda i kako ih Poslanik zove poimenice: “Hej ti i ti! Hej ti i ti!” Ucitelj mi je rekao da su pod “ti i ti” bile osobe koje su zauzele visoke polozaje poslije Poslanika s.a.v.. Prenosioc ovog hadisa se bojao navesti njihova imena.”

U vrijeme kada je muslimanska vojska bila totalnom u rasulu i sa Poslanikom s.a.v. ostala samo saka ljudi, pet kurejsskih musrika se nakanise da ga ubiju. Prvi je bio Abdullah b. Sahab, koji ga je uspio raniti u celo. Drugi je bio, Utba Ebi Vakas koji je slomio Poslaniku dva zuba kamenom. Treci je bio Ibn Kumia Lejsi koji je Poslaniku zadao udarac u glavu od cije jacine se jedan kraj sljema urezao u njegov obraz. Cetvrti je bio Abdullah Hamid koji je bio ubijen u svom pokusaju. I peti je bio Abi Half na kojeg je sam Poslanik s.a.v. bacio koplje i ranio ga u vrat.

Za cijelo vrijeme bitke Poslanik s.a.v. je bio cvrst i nepokoleban. I pored cinjenice da je ostao gotovo sam u borbi protiv brojnog neprijatelja nije izustio rijec ljutnje i nezadovoljstva. Samo onda kada je cistio krv sa cela rekao je: “Kako se moze spasiti narod koji je umrljao krvlju lice svog poslanika koji ga je pozivao na ibadet Allahu?” Na dan Uhuda Poslanik s.a.v. se zestoko borio tako da je ispalio sve strijele koje je imao. Koristio je luk sve dok mu vrpca na njemu nije pukla, a kada je stavio novu gadjao je neprijatelja sve dok mu se sam luk nije slomio.

Ali, njegova hrabrost i vjestina mu ne bi same pomogle da nije bilo zrtvovanja nekolicine njegovih vjernih ashaba. Prvi od njih je bio hazreti Ali b. Ebi Talib. On je bio taj koji je na pocetku bitke uklonio musrike na najvaznijim polozajima, tj barjakonose, i tako unistio moral neprijatelja. Kada su muslimani bili napadnuti sa ledja i vecina njih se dala u bijeg, hazreti Ali je ostao uz Poslanika s.a.v.. Ibn Esir pise: “Kada je Poslanik s.a.v. bio izlozen napadima sa svih strana, Ali je uvijek napadao najblizu grupu. Pa, kada bi ubio neke a druge natjerao u bijeg brzo bi napadao drugu grupu koja bi se u medjuvremenu priblizila Poslaniku s.a.v. U najvecem jeku borbe jasno se cuo glas: La sejfe illa zilfikar, la feta ill ali (Nema sablje do Zulfikara; nema momka do Alija)”.

U jednom svom govoru hazreti Ali je podsjetio ashabe na dogadjanja na Uhudu. Rekao je: “Kada nas je armija Kurejsa organizovano napala, ansarije i muhadziri su pobjegli kucama, dok sam ja zadobio sedamdeset rana braneci Poslanika s.a.v.” Onda je podigao odjecu i pokazao oziljke koji su bili jasno vidljivi na njegovm tjelu. Kada mu je sablja pukla Poslanik s.a.v. mu je doturio svoju, zvanu Zulfikar, koja je od tada ostala u njegovom vlasnistvu. Od dvadeset i dva poginula musrika u bici na Uhudu hazreti Ali je sam ubio dvanaestoricu.

Druga osoba za koju se sigurno zna da je ostala uz Poslanika s.a.v. u tim najgorim momentima Uhuda bio je Ebu Dudzana. On svojim tijelam stitio Poslanika s.a.v. od strijela. Svaki put kada bi jedna poletjela prema Ebu Dudzana bi se bacao da je odbije ili da je primi na svoje tijelo.

Treca osoba za koju se sigurno zna da nije poklekla na Uhudu je bio hazreti Hamza. Hinda je unajmila Vahsija da ga ubije obecavsi mu slobodu. O tome kako je pocinio to sramno djelo govori sam Vahsi: “Nisam bio u stanju prici Muhammedu s.a.v. jer bi ga uvijek neko stitio. Takodjer, Ali je u borbi oprezan sto cini nemogucim da mu se pridje iza ledja. Medjutim, Hamza se toliko uzivi u borbu da ne obraca paznju na ono sta se desava oko njega. Bilo je moguce da mu pridjem ubijem ga na prepad. Za vrijeme bitke pratio sam ga iz daleka. Kada sam vidio da napada sredinu nase armije odlucio sam da mu priblizim krijuci se iz kamenja i zbunja. Kada mi je okrenuo ledja izasao sam iza zaklona i kopljem ga pogodio u bok. Okrenuo se prema meni s namjerom da me napadne, ali to nije bio u stanju. Krenuo je naprijed, zateturao se i pao. Prisao sam mu, izvadio koplje i vratio se u medju Kurejse.”

Cetvrta osoba koja je ostala da brani Poslanika s.a.v. je bila zena imena Nesiba. Jednom su zene Medine poslale Poslaniku s.a.v. svoju predstavnicu da mu iznese njihove zalbe zbog togo sto su lisene seveba koje donosi dzihad. Poslanik s.a.v. im je porucio da se njihov dzihad sastoji od izvrsavanja bracnih duznosti. Medjutim, neke iskusnije zene, uglavnom majke ili sestre, bile su prisutne na bici na Uhudu. One su donosile vodu, prale odjecu i zavijale rane. Jedna od njih je bila i Nesiba koja je dosla na Uhud u pratnji sinova. Ona prica: “Zeljela sam da budem od neke koristi nasoj vojsci pa sam dosla na Uhud sa sinovima. U trenutku kada su svi mislili da je pobjeda nasa neprijatelj se pojavio iza ledja zbog cega su muslimani poceli da bjeze. Poslanikov zivot je bio u opasnosti i smatrala sam da mi je duznost da ga branim i dam, ako treba, i zivot za njega. Ostavila sam torbu sa vodom i uzela sablju koji sam nasla na zemlji. Kada je neko od nasih prolazio u bijegu pored Poslanika (s.a.v.) on mu je rekao da baci stiti, jer mu nije vise trebao. Kada ga je bacio ja sam ga uzela. Odjednom se pojavio neki musrik i poceo da vice: “Gdje je Muhammed?” Kada su mu pokazali Poslanika s.a.v. on je poceo da krci sebi put prema njemu. Ja i Musab smo mu se isprijecili. Musrik me je udario sabljom po ramenu. Udarila sam i ja njega ali mu nije nista bilo jer je nosio zicanu kosulju. Moja rana je bila velika i krvarila. Kada ju je vidio Poslanik s.a.v. je pozvao jednog od mojih sinova da me previje. U medjuvremenu mi rekose da mi je drugi sin ranjen. Odmah sam ustala i otisla ga traziti. Kada sam ga nasla i previla mu ranu, rekla sam mu da se odmah podigne i stane u odbranu Poslanika s.a.v. Kada smo mu se priblizili Poslanik s.a.v. mi je pokazao covjeka koji mi je ranio sina. Zaletila sam se prema njemu i udarila ga sabljom po glavi od cega je odmah pao na zemlju. Poslanik s.a.v. se na to nasmijao. “E, dobro si mu vratila za sina”, rekao mi je.

Nacin kako se Nesiba ponasala za vrijeme bitke veoma se dopao Poslaniku s.a.v.. Pohvalio ju je rijecima: “Danas je Nesiba bila bolja od toga i toga.” Ibn Hadid kaze da je prenosioc ovog hadisa bio nepravedan, jer nije prenio i imena dvije osobe koje je Poslanik s.a.v. imenovao ovom prilikom .

Poslanikov zivot je bio spasen zahvaljujuci zrtvovanju nekolicine. Musrici su bili uvjereni da je ubijen pa su trazili njegovo tijelo medju poginulim muslimanima. Oni koji su ga branili nisu negirali vijest da ne bi izazvali dalje napade. Broj ubijeni muslimana je bio tri puta veci od broja ubijenih musrika. Poslije bitke zene Kurejsa su iskasapile poginule muslimane. Odsjekle su im prste, usi noseve. Hinda je te dijelove tijela nanizala na komad kanapa i stavila sebi oko vrata. Takodjer je rasporila stomak hazreti Hamze i izvadila dzigericu koju je pokusala je pojesti!

Kada su muslimani naposljetku dosli do tijela svojih mrtvih zatekla ih je uzasna scena. Neki su se zakleli da ce uraditi gore stvari musricima koje budu ubili u sljedecim bitkama. U vezi toga bi objavljen sljedeci ajet:
“Ako hocete da na nepravdu uzvratite, onda ucinite to samo u onolikoj mjeri koliko je vama ucinjeno; a ako otrpite, to je doista bolje za strpljive.” (K.16:126)

Hind kcerka Amra b. Hazma se vracala sa Uhuda prije glavnice vojske. Vodila je kamilu na kojoj su bila tijela njenog muza, sina i brata. Na putu je sretala zabrinute familije i rodbinu muslimana. Medju njima su bile i Poslanikove zene. Rekla im je: “Imam dobre vijesti za vas: Poslanik s.a.v. je ziv! To nam cini svaku teskocu lahlom.” Kada je bila pitana o mrtvima koje je nosila, odgovorila je da su to bili njen muz, sin i brat, i da ih nosi u Medinu da ih ukopa.

Medjutim, kako se priblizavala gradu kamila se sve teze i teze kretala sve dok se nije potpuno zustavila. Neko joj rece da je teret suvise velik. Hind je odgovorila da je kamila dovoljno snazna da podnese duplu tezinu. “Cudno mi je to sto odmah ustane i ide kada je okrenem prema Uhudu, ali kada je potjeram ka Medini ona odbija da se krece i sjeda na tlo,” rekla je.

Hind odluci da se vrati na Uhud i obavijesti Poslanika s.a.v. o tome. Kada je dosla zajedno sa kamilom i tijelima svojih najdrazih, ispricala mu je sta se desilo. Poslanik s.a.v. ju je pitao sta je njen muz molio Allaha kada je kretao na Uhud. Ona mu je rekla: “Kada je napustao kucu rekao je: “O Boze ucini da se ne vratim kuci!”” Poslanik s.a.v. je na to rekao: “Sada je jasno zasto kamila odbija da se krece prema Medini. Allah je uslisao dovu tvoga muza! Nemoj ih nositi kuci nego ih sve zajedno ukopaj ovdje na Uhudu. Znaj da ce ih Allah i na ahiretu sastaviti zajedno.” Hind tek onda zaplaka i zamoli Poslanika s.a.v. da se moli da i ona bude s njima.

Kada se Poslanik s.a.v. vratio Medinu kod kuce ga je cekala hazreti Fatima. Rane na ocevom licu izazvase suze. Donijela je posudu sa vodom i dala je hazreti Aliju da joj poljeva da ih opere. Jedna rana je bila isuvise duboka tako da nisu nikako mogli da zaustave krv. Naposljetku su zapalili komad prostirke i njegovim pepepelom namazali ranu, sto je ucinilo da krv prestane teci.

Prva noc poslije bitke na Uhudu bila je od velikog znacaja. Jevreji i licemjeri na celu sa Abdullahom b. Ubejjom su tajno proslavljali poraz muslimana. Plac ozaloscenih se cuo gotovo u svim dijelovima grada. Unutrasnjim neprijateljima je bilo potrebno dati do znanja da muslimani nisu porazeni. Steta koju bi u tom trenutku mogli oni nanijeti bila bi mnogo veca od stete koju su muslimani pretrpjeli od spoljasnjeg neprijatelja. Poslanik s.a.v. je odlucio da krene za neprijateljem sljedeceg dana i time pokaze da su muslimani bili daleko od poraza. Naredio je da se te noci objavi sljedece: “Svi oni koji su bili danas na Uhudu neka se pripreme da krenu na neprijatelja sutra.” Onima koji se nisu borili na Uhudu prvog dana nije bilo dozvoljeno da se pridruze Poslaniku s.a.v. sljedeci dan. Za njih je ovo bila jedna vrsta prijekora. Medjutim, za one koji su bili pobjegli iz bitke i prekrsili Poslanikova naredjenja ovo je bila sansa da iskupe za greske pocinjene juce.

Tako su Muslimani otisli u potjeru za neprijateljem odmah sljedeceg dana. Mabad Khuzai, mada musrik, bio je simpatizer islama. Kada je vidio da su napustili grad otisao je Kurejsima, koji su bili jos uvijek brojniji i nadmocniji od vojske islama, s namjerom da ih odvrati od ponovnog sukobljavanja sa muslimanima. Tamo je zatekao Ebu Sufijana kako priprema vojsku da napadnu Medini i zauvijek zavrse sa Muhammedom (s.a.v.). Mabad mu rece da su muslimani krenuli za njima sa vecom vojskom od one koja je bila na Uhudu i da su sada puni ljutnje i zelje za osvetom. Ovo poljulja Ebu Sufjanovu odlucnost. Muslimani su se zaustavili u mjestu udaljenom oko petnaest kilometara od Medine. Te noci Poslanik s.a.v. naredi da se zapale vatre na nekoliko mjesta u pustinji. Gledajuci iz daleka, Kurejsi povjerovase da se sada radi o puno vecoj vojsci od one sa kojom su se sukobili na Uhudu. Sada Safvan b. Umejja dodje Ebu Sufijanu i rece: “Muslimani su zeljni osvete i vise motivisani da se bore. Ono sto smo im vec uradili dovoljno je i zato se vratimo.” Tako se musrici vratise u Mekku. Kada su se uvjerili da gradu vise ne prijeti opasnost, i muslimani se uputise kucama.