Nasuprot tome, on se nikada ranije nije tako naglašeno osjećao siromašnim. Jer, imao je samo jednog sina i to je uvjetovalo takva unutarnja stanja. Njegovu rođaku Ummeji, glavi roda Abdu Šems, bilo je, na primjer, podareno mnogo sinova. Da je izvor otkopavao Mugira, poglavar Mahzumija, njegovi sinovi bi napravili velik i moćan krug oko njega. A, eto, on je, iako je imao nekoliko žena, imao samo jednog sina da mu pri-tekne u pomoć. Gotovo se bio i pomirio sa tim, ali Bog, koji mu je podario Zemzem, mogao ga je osnažiti i na drugi način. Ohrabren milošću koja mu je ukazana, molio je Boga da mu da više sinova, dodajući svojoj molitvi zavjet da će, ako mu podari deset sinova i pozivi ih do zrelog njihovog doba, u Kabi, u slavu Njegovu, jednoga od njih žrtvovati.

Njegova molitva bijaše uslišena. Prošle su godine, i rodilo mu se devet sinova, a kad je ovaj zavjet davao, izgledalo je da se odnosi na neku veoma daleku mogućnost. Došlo je vrijeme kad su svi njegovi sinovi odrasli, osim najmlađega, Abdullaha, pa ga obećani zavjet poče proganjati. Bio je ponosan na sve svoje sinove, ali ih nije jednako volio. Od početka mu je bilo jasno da je Abdullah onaj kojeg najviše voli. Možda je i Bog najviše volio baš ovoga njegovog sina obdarivši ga izrazitom ljepotom, pa će možda baš njega izabrati da bude žrtvovan. Kako god bilo, Abdul-Muttalib je bio čovjek od riječi. Nije ni pomišljao da prekrši zakletvu. Bio je pravednik koji posjeduje najdublje osjećaje za preuzetu odgovornost i znao je koje odluke treba izbjegavati. Nije želio na sebe preuzeti teret odluke kojeg sina da žrtvuje. I kada više nije bilo moguće smatrati Abdullaha nedoraslim, okupio je svih deset sinova, ispričao im o svome savezu sa Bogom i pozvao ih da mu pomognu da održi svoju riječ. Nisu imali izbora pa su se složili - zavjet njihova oca jeste i njihov zavjet. Pitali su ga šta da rade. Rekao im je da svaki od njih utisne svoj znak na strijelu. U međuvremenu je poručio glavnom vraču Kurejšija što je bacao strjelice da ih sačeka u Kabi. Onda je odveo sinove u Svetilište, gdje je vraču ispričao o svome zavjetu. Svi sinovi su pokazali svoje strijele, a Abdul-Muttalib je stao pored Hubela, izvukao veliki nož, koji je ponio sa sobom i pomolio se Bogu. Obavljeno je izvlačenje,

upravo Abdullahova strijela bijaše izvučena. Otac ga je uzeo za ruku te, s nožem u drugoj ruci, poveo prema vratima u namjeri da ode pravo do žrtvenog mjesta, kao da se bojao da ostavi sebi vremena za razmišljanje. Ali nije računao na žene iz svoga doma, naročito na Abdullahovu majku Fatimu. Njegove druge žene su pripadale plemenima iz okoline i imale malo uticaja u Mekki. Fatima je bila žena iz plemena Kurejš, iz moćnog roda Mahzumija, dok je po majčinoj strani bila potomak Ab-da, jednog od Kusajjevih sinova. Sva joj je familija bila pri ruci, spremna da pomogne ako ustreba. Trojica od deset sinova su bili njeni, Zubejr, Ebu Talib i Abdullah. Bila je također i majka Abdul-Muttalibovih kćeri, koje su bile vrlo privržene svojoj braći. Ove žene nisu gubile vrijeme, a i druge su, bez sumnje, tražile pomoć od Fatime pred opasnošću koja je lebdjela nad glavama svih deset sinova, od kojih je jedan bio vlasnik žrtvene strijele.

Prije no što je izvlačenje izvršeno, mnogo ljudi se okupilo u dvorištu Svetilišta. Kad su se Abdul-Muttalib i Abdullah pojavili na pragu Kabe, obojica blijedi kao smrt, medu Mahzumijama se pojavi žamor čim shvatiše da je jedan od sinova njihove sestre namijenjen za žrtvovanje. "Čemu taj nož", uzviknu neko, a drugi ponavljahu to pitanje, koliko god da su svi znali odgovor. Abdul-Multalib poče im pričati o svome zavjetu, ali ga prekide Mugira, starješina Mahzumija: "Njega nećeš žrtvovati; prinesi drugu žrtvu namjesto njega, pa kad bi otkup bio sva imovina Mahzumovih sinova, iskupit ćemo ga". U međuvremenu su Abdullahova braća izašli iz Svetog hrama. Do tad su šutjeli, ali sad se okrenuše prema ocu i zamoliše ga da im pusti brata da živi i da ponudi neku drugu žrtvu za iskupljenje. Nije bilo čovjeka koji nije stao na njihovu stranu. Abdul-Muttalib je žudio da ga u to uvjere u potpunosti, ali se jako dvoumio. Na kraju je, ipak, pristao zatražili savjet od jedne mudre žene u Jesribu koja mu je znala reći je li u ovom slučaju iskup moguć.

Abdul-Muttalib je sa Abdullahom i još jednim ili dvojicom svojih sinova odjahao u zemlju u kojoj se rodio i tu saznao da je ta žena otišla u Hajber, bogato židovsko naselje u plodnoj dolini, skoro sto milja sjeverno od Jesriba. Nastavili su putovanje i, kad su našli ženu i ispričali joj o svojoj nevolji, ona im obeća da će se posavjetovati sa svojim kućnim duhom i naloži im da opet dodu slijedećeg dana. Abdul-Muttalib se pomolio Bogu i slijedećeg jutra žena im reče: "Primila sam poruku vašu. Kolika je krvarina kod vas?" Odgovoriše da iznosi deset kamila. "Vratite se u zemlju svoju, i poredajte ljude i deset kamila, jedne pored drugih, i medu njih strjelice bacite. Ako strijela padne na nekog od vaših ljudi, dodajte još kamila i ponovo strjelice bacite. Ako je potrebno, dodajite još kamila, sve dok ih Gospodar vaš ne prihvati i sve dok strijela ne padne pred njih. Onda te kamila žrtvujte, a mladića pustite da živi.

Smjesta su se vratili u Mekku, i svečano poveli Abdullaha i deset kamila u dvorište Kabe. Abdul-Muttalib ude u Sveti Hram i, stojeći pored Hubela, zamoli Boga da im odobri ovo što rade. Onda pripraviše žrijeb i strjelica pade pred Abdullaha. Dodaše još deset kamila, ali strijela presudi da kamile treba da žive, a čovjek da umre. Nastaviše dodavati po deset kamila i bacati strjelice, ali sve bijaše sa istim ishodom, dok se broj kamila ne pope na stotinu. Tek onda strijela pade pred njih. Abdul-Muttalib je bio krajnje neodlučan: za njega jedna strijela nije bila dovoljna da presudi o tako velikom pitanju. Zahtijevao je da se strijele bace i po drugi i po treći put, što su i učinili, i svaki put bi strijela pala pred kamile. Konačno je bio siguran daje Bog prihvatio njegovo iskupljenje, a kamile da su ispravno žrtvovane.

Potreba za poslanikom

Abdul-Muttalib se nije klanjao Hubelu. Uvijek se molio Bogu, molio se Allahu. Ipak je taj muabijski idol pokoljenjima stajao u Hramu Božijem i tako za Kurejšije postao vid otjelotvorenja bereke, zapravo blagoslova, duhovnog zračenja koje je isijavalo iz toga - najvećega od svih svetilišta. Postojala su i druga, manja svetilišta širom Arabije, a najznačajnija medu njima bila su u Hidžazu: hramovi El-Lat, El-Uzze i Menat, za koje su neki od njihovih poklonika tvrdili da su tri "kćeri božije". Abdul-Muttalib je od najranijeg djetinjstva, kao i ostali Arapi u Jesribu, bio odgajan da duboko poštuje Menat, čiji je hram bio u Kudejdu, na Crvenom moru, na krajnjem zapadu od oaze. Još važnije za Kurejšije bilo je svetilište El-Uzze u dolini Nakla, jedan dan kamiljeg hoda južno od Mekke. Još dan putovanja poklonika bi doveo do Taifa, utvrđenog grada na raskošnoj zelenoj visoravni, naseljenoj Sekifijama, ogranku velikoga arapskog plemena Hevazin. El-Lat je bila "gospadarica Taifa", a njen kip se čuvao u bogatom hramu. Kao njegovi čuvari, Sakifije su voljeli da sebe smatraju sličnim Kurejšijama, a Kurejšije su išle tako daleko da su govorili o "dva grada" kad bi spominjali Mekku i Taif. Ali usprkos prekrasnoj klimi i plodnosti "Hidžaskog vrta", kako su zvali Taif, njegovi stanovnici ipak su bili pomalo ljubomorani na neplodnu dolinu na sjeveru, jer su znali da se on ne može porediti sa Hramom Božijim ma koliko god ga uzdizali. I pored toga, oni nisu ni željeli da to bude drukčije, jer su i sami potjecali od Ismaila i imali korijene u Mekki. Njihovi osjećaji bili su pomiješani, a ponekad i oprečni. Kurejšije, s druge strane, nisu bili ni na koga ljubomorni. Znali su da žive u središtu svijeta i daje medu njima magnet koji može privući hodočasnike sa svakog mjesta u svijetu. Samo je trebalo da ne učine ništa što bi moglo pokvariti dobre odnose uspostavljene između njih i plemena iz okoline. Abdul-Muttalibova uloga domaćina hodočasnika Kabe nalagala mu je da bude duboko svjestan svega toga. Njegove dužnosti ticale su se unutarnjih plemenskih odnosa i on ih je donekle dijelio sa svim Kurejšijama. Hodočasnicima je valjalo nametnuti osjećaj da je Mekka dom nad domovima i da lijep doček njima jeste i lijep doček onome što oni obožavaju. Nikad se nije smjelo propustiti iskazivanje časti idolima što ih hodočasnici donose sa sobom. Opravdavanje i odobravanje štovanja idola i vjerovanje u njihovu moć bili su dio tradicije: njihovi očevi, djedovi i pradjedovi su činili isto. Za Abdul-Muttaliba, Bog je, ipak, bio prava zbilja; bez sumnje je bio bliži vjeri Ibrahimovoj od većine svojih savremenika iz redova Kurejšija, Huzaija, Hevazinija i drugih arapskih plemena.

Ali, uvijek su postojali oni koji su čuvali čistotu Ibrahimove vjere. Jedino su oni shvatali da obožavanje idola ne spada u tradiciju, već u novotarije - opasnost koje se trebalo čuvati. Samo se valjalo više udubiti u povijest pa da se shvati da Hubel nije bio ništa bolji od zlatnog teleta sinova Israilovih. Ovi Hunefaije, kako su sami sebe nazivali, nisu željeli da imaju išta sa idolima i njihovo prisustvo u Mekki smatrali su skrnavljenjem i onečišćenjem. U tome su bili vrlo uporni, što su često otvoreno izražavali, pa su bili potisnuti na sam rub mekanskog društva. Koliko ih se poštovalo, podnosilo ili izlagalo zlostavljanjima ovisilo je dijelom od njihovih ličnosti, a dijelom i od spremnosti njihovih porodica da ih se zaštiti ili ne.

Abdul-Muttalib je poznavao četvericu Hunefaija, a jedan od štovanijih medu njima, po imenu Vereka, bio je sin njegovog rođaka Nevfela iz roda Esed. Vereka je bio prihvatio kršćanstvo. Kršćani iz tih krajeva vjerovali su u skoro pojavljivanje poslanika. Ovo vjerovanje možda i nije bilo rasprostranjeno ali su ga podržavala nekolika velikodostojanstvenika istočnih crkava, kao i astrolozi i proroci. Sami Židovi, kojima je bilo još lakše da u to vjeruju s obzirom da se kod njih linija poslanika završava tek sa Mesijom, bili su gotovo jednodušni u očekivanju proroka. Njihovi rabini i drugi mudraci uvjeravali su ih da će se on vrlo brzo pojaviti; mnogi od prorečenih znamenja njegova dolaska već su bili obistinjeni, a on će, bez sumnje, biti Židov jer su oni izabrani narod. Kršćani, među njima i Vereka, sumnjali su u to, pošto nisu vidjeli razlog zbog kojeg on ne bi bio Arap. Arapima je poslanik bio potrebniji nego Židovima, koji su barem još uvijek slijedili Ibrahimovu vjeru utoliko što su obožavali jednog Boga i nisu imali idole. A ko bi drugi, ako ne poslanik, bio kadar osloboditi Arape vjerovanja u lažne bogove? U širokom krugu oko Kabe, na izvjesnoj udaljenosti od nje, bilo je postavljeno tri stotine šezdeset idola; uz to je i gotovo svaka kuća u Mekki imala svoje božanstvo, većeg ili manjeg idola, koji je bio središte doma. Posljednje što bi učino onaj koji bi odlazio iz kuće, posebno ako bi kretao na put, bilo je doticanje idola ne bi li od njega dobio blagoslov; bila bi to i prva kretnja obavljena pri povratku kući. Ni Mekka u ovome nije bila izuzetak jer ovi običaji su vladali u većem dijelu Arabije. Istina, postojale su i dobro organizirane arapske kršćanske zajednice na jugu u Nedžranu i Jemenu, kao i na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Posljednja objava Božija, koja je izmijenila Mediteran i golemi dio Evrope, za šest stotina godina, praktično nije načinila nikakav uticaj na pagansko društvo okupljeno oko mekanskog svetilišta. Arapi iz Hidžaza i velike ravnice Nedžda, istočno od njega, izgleda da su bili neosjetljivi na evanđeoske poruke.

Ne može se reći da su Kurejšije i druga paganska plemena imali neprijateljski stav prema kršćanstvu. Kršćani su ponekad dolazili da odaju počast Ibrahimovu svetilištu i bili su dobrodošli kao i svi ostali. Štaviše, jednom kršćaninu su dozvolili, pa čak ga i poticali da na unutarnjem zidu Kabe naslika ikonu djevice Marije i djeteta Isusa, što je veoma odudaralo od drugih slika. Kurejšije, manje više, nisu osjećali ovaj nesklad: za njih je to jednostavno značilo povećanje broja idola za još dva; i djelomično ih je takva njihova trpeljivost činila tako neprijemčivima.

Za razliku od većine svojih saplemenika, Vereka je znao čitati, pa je proučavao svete spise i teologiju. Zato je mogao vidjeti da u jednom od Kristovih obećanja, za koje su kršćani obično smatrali da se odnosi na čudo trojstva, postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno. Ali, jezik je tajio skrivena značenja. Šta su nosile riječi: A kada dođe on. Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.

Vereka je imao sestru Kutejlu, koja mu bijaše veoma privržena. On joj je često govorio o ovome, i njegove su riječi duboko se utiskivale u nju pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Može li se desiti da je on već medu njima?

Kada je žrtvovanje kamila konačno prihvaćeno, Abdul-Muttalib je odlučio svome iskupljenom sinu naći družicu i, nakon kraćeg razmišljanja, izbor je pao na Aminu, kćerku Vehbovu, koji je bio unuk Kusajjova brata Zuhre.

Vehb je bio glava roda Zuhra, ali je umro nekoliko godina ranije i Amina je postala štićenica njegova brata Vuhejba, koji je sada bio poglavar roda. I sam Vuhejb je imao kćerku zrelu za udaju, po imenu Hala, i kada je Abdul-Muttalib ugovorio brak između svoga sina i Amine, za-tražio je da se Hala uda za njega. Vuhejb je pristao i napravljene su sve pripreme za zajedničko vjenčanje. Ugovorenog dana Abdul-Muttalib je uzeo svog sina za ruku pa su se zajedno uputili kućama Beni Zuhra. Na tom putu su morali proći nastambe Beni Esedija pa se desilio da je Kutejla, Verekina sestra, stajala na vratima svoje kuće, možda namjerno, da bi ih vidjela, jer svi su u Mekki znali da će se uskoro obaviti veliko vjenčanje. Iako je Abdul-Muttalib tada imao preko sedamdeset godina, izgledao je, i pojavom i držanjem, izrazito mlad za svoju dob. Laganho približavanje dvojice mladoženja, njihovo urođeno dostojanstvo, koje je isticala ova svečana prigoda, zaista je predstavljalo omamljujući prizor. A kad su se približili, Kutejla je gledala samo u onog mlađeg. Abdullah je po ljepoti bio Jusuf svoga vremena. Čak ni najstariji ljudi i žene iz plemena Kurejš nisu upamtili njemu ravnoga. Tada je imao dvadeset pet godina, i bio u cvijetu mladosti, ali Kutejla je nadasve bila vrlo zatečena, što joj se i ranije više puta dešavalo. Ali, ne u ovoj mjeri. Nikada toliko kao sada nije zračilo njegovo lice, svjetlošću koja kao daje dopirala izvan ovoga svijeta. Je li moguće da je Abdullah očekivani poslanik? Ili mu je suđeno da postane ocem poslanika?

I baš kad su prošli pored nje, nešto je nagna da izgovori: "Abdullah". Otac mu ispusti ruku, kao da mu dade znak da govori sa svojom rođakom. Abdullah se okrenu prema njoj i ona ga upita gdje ide. "Sa ocem", jednostavno reče, ne zbog toga što je bio šutljiv, već što je bio uvjeren da ona zna da je on krenuo na svoje vjenčanje. "Odmah me uzmi za ženu," zavapi, " i imat ćeš onoliko kamila koliko je žrtvovano umjesto tebe." "Sa ocem sam", odgovori on. "Ne mogu raditi protiv njegovih želja i ne mogu ga ostaviti."

Vjenčanja su obavljena kako se i očekivalo. Mladenci ostadoše nekoliko dana u Vuhejbovoj kući. Za to vrijeme Abdullah je jednom otišao da donese nešto iz svoje kuće i ponovo je susreo Kutejlu, Verekinu sestru. Njene oči su proučavale njegovo lice tako pomno da se on zaustavi pored nje očekujući da će ona reći nešto. I kad ona ne reče ništa, on je upita zašto mu sada ne kaže ono što mu je rekla prethodnog dana. Ona mu odgovori ovako: " Svjetlost koja bijaše s tobom jučer, napustila te je. Danas ne možeš ispuniti ono što sam od tebe očekivala"

Vjenčanja su obavljena godine 569. godine po kršćanskom kalendaru. Godina koja je uslijedila poznata je kao Godina slona, a upamćena je iz više razloga.

Godina slona

U to vrijeme Jemen je bio pod abisinskom vlašću, a Abisinac, po imenu Ebreha, bio je podnamjesnik. On je sagradio veličanstvenu katedralu u Sani, nadajući se da će ona nadmašiti Mekku kao veliko mjesto hodočašća za cijelu Arabiju. Naredio je da se za nju donese mramor sa jedne od napuštenih palata kraljice od Sabe i u nju postavio krstove od srebra i zlata, propovjedaonice od slonovače i ebanovine, pa je napisao svome gospodaru Negusu: "Sagradio sam ti crkvu, o, kralju, kakvu niko ne sagradi ni za jednog kralja prije tebe; i neću imati spokoja sve dok prema njoj ne usmjerim hodočašće Arapa." Nije ni skrivao svoje namjere, i to izazva veliki gnjev medu plemenima širom Hidžaza i Nedžda. Na koncu je jedan pripadnik Kinana, plemena srodnom Kurejšijama, otišao u Sanu u namjeri da oskrnavi crkvu, što je jedne noći i učinio, a potom se bez neprilika vratio svome narodu.

Kad je Ebreha čuo za ovo, zarekao se da će, iz osvete, sravniti Kabu sa zemljom. Brzo se pripravio za pohod i uputio prema Mekki sa velikom vojskom, u čijoj je prethodnici bio jedan slon. Neka arapska plemena, sjeverno od Sane, pokušala su da mu prepriječe put, ali su ih Abi-sinci natjerali u bijeg i zarobili njihova vodu Nufejla iz plemena Has'am. Da bi iskupio život, ponudio im se za vodiča.

Kada je vojska stigla do Taifa, Sekifije su im krenule u susret iz straha da bi Ebreha mogao uništili hram El-Lat, misleći da je Kaba. Požurili su da mu kažu da još nije stigao na cilj i ponudili mu vodiča za ostatak puta. Premda je već imao Nufejla, prihvatio je ponudu, ali je čo-vjek umro na putu, dvije milje od Mekke, u mjestu zvanom Mugammis, gdje su ga i sahranili. Kasnije su Arapi kamenovali njegov grob, a ljudi koji tu žive i danas ga kamenuju.

Ebreha se zaustavio u Mugammisu, a jedan odred konjice poslao u predgrađe Mekke. Na tom putu su uzeli sve što su mogli, a plijen, u kojem je bilo i dvije stotine kamila, što su pripadale Abdul-Muttalibu, poslali su natrag Ebrehi. Kurejšije i druga susjedna plemena sazvali su ratno vijeće na kojem su utvrdili daje besmisleno suprotstaviti se neprijatelju. U međuvremenu je Ebreha poslao glasnika u Mekku, naredivši mu da potraži njihova poglavara. Trebalo je da mu kaže da nisu došli da se bore, nego da sruše Hram i, ako želi da izbjegne krvoproliće, mora doći u abisinski logor. Kurejšije nisu imale zvaničnog poglavara još od vremena kad su njihove povlastice i obaveze podijeljene između kuća Abdud-Dara i Abdu Menafa. Ali većina ljudi je znala koji je starješina roda, ustvari, ako ne i po zakonu, vodeći čovjek u Mekki, pa je ovom prilikom glasnik upućen u kuću Abdul-Muttaliba, koji se sa jednim od svojih sinova sa glasnikom vratio u logor. Kada ga je Ebreha ugledao, bio je toliko zadivljen njegovom pojavom, da je ustao sa prijestolja da ga pozdravi, a onda je sjeo pored njega na čilim, rekavši svome prevodiocu da ga upita želi li tražiti kakvu uslugu. Abdul-Muttalib je odgovorio da mu je vojska uzela dvije stotine kamila i tražio da mu se vrate. Ebreha je, pomalo iznenađen ovim zahtjevom, rekao daje razočaran što on razmišlja o svojim kamilama a ne o vjeri koju su došli da unište. Abdu1-Muttalib je odgovorio: "Ja sam gospodar kamila, a i Hram ima svoga gospodara koji će ga odbraniti." "On ga ne može odbraniti od mene", reče Ebreha. "Vidjet ćemo", reče Abdul-Muttalib. "Ti meni vrati moje kamile". Ebreha izda naređenje da se kamile vrate.

Abdul-Muttalib se vrati Kurejšijama i posavjetova ih da se povuku na brda iznad grada. Onda je otišao sa nekoliko ljudi iz svoje i iz drugih porodica u Svetilište. Stali su pored njega, moleći da im Bog pomogne da se odbrane od Ebrehe i njegove vojske, a on sam uze metalnu halku koja je stajala na sred vrata Kabe i reče: "Bože, tvoj rob je sačuvao svoju kuću. Ti zaštiti Svoju Kuću!" Pomolivši se ovako, otišao je pridružiti se ostalim Kurejšijama na brdima, koji su se razmjestili tako da su mogli vidjeti šta se dešava u dolini ispod njih.

Slijedećeg jutra, Ebreha se spremio ući u grad, s namjerom da sruši Kabu i da se potom vrati u Sanu putem kojim je i došao. Raskošno ukrašena slona postavili su na čelo već raspoređene vojske. Kada je moćna životinja došla do svoga mjesta, čuvar Unejs okrenuo je slona u pravcu u kojem su i trupe bile okrenute, to jest prema Mekki. Nufejl, kolebljivi vodič, veći dio puta je išao u prethodnici vojske zajedno sa Unejsom, i od njega naučio neke od zapovijedi koje slon razumije. Kad se Unejs okrenuo da bi vidio znak za pokret, Nufejl gaje uhvatio za ogromno uho i izgovorio u nj prigušenu ali snažnu naredbu da klekne. Istom, na iznenađenje i razočarenje Ebrehe i vojske, slon je polagahno i oprezno kleknuo. Unejs mu je naredio da ustane, ali Nufejlova riječ bijaše jednaka naredbi koja vrhunošću svojom bijaše moćnija od bilo čije druge, pa se slon ne htjede pomjeriti. Učinili su sve što su mogli da ga podignu na noge. Čak su ga tukli po glavi željeznim šipkama i zabadali mu gvozdene kuke u stomak, ali slon ostade nepomičan kao stijena. Onda su pokušali da ga dignu varkom, pa su okrenuli svu vojsku i krenuli nekoliko koraka prema Jemenu. Smještaje ustao na noge, okrenuo se i pošao za njima. Puni nade, ponovo su se okrenuli, i on se okrenuo, ali čim se upravio prema Mekki, opet je kleknuo. To je bio očiti znak da ne smiju napredovali ni koraka dalje. Ebreha je bio zaslijepljen ličnim slavoljubljem zarad svetilišta koje je izgradio i naumom da razori njegova velikog takmaca. Da su se tada vratili, možda bi svi izbjegli propast. Najednom bijaše prekasno: Nebo na zapadu potamni i ču se čudan zvuk. Potom se pojača kad ih prekri veliki talas tame iz pravca mora, a prostor iznad njihovih glava, sve dokle im je dosezao pogled, bijaše prekriven mnoštvom ptica. Preživjeli su kazivali da su letjele poput pištalica, a svaka ptica je nosila po tri oblutka, veličine zrna graha, jedan u kljunu i dva u kandžama. One su se ustremljivale sa svih strana na vojnike, gađajući ih tim oblucima pri svakom nasrtaju. Obluci su bili tako tvrdi i bacani takvom brzinom da su probijali čak i oklope. Svaki kamen je našao svoju metu i ubio jednog čovjeka, a čim bi tijelo bilo pogođeno, počelo bi da truhne, kod nekih brzo a kod nekih sporije. Nisu svi bili pogođeni, a medu pošteđenima bili su Unejs i slon, mada su svi bili prestravljeni. Nekoliko ih je ostalo da živi u Hidžazu, gdje su zarađivali za život čuvajući stoku i radeći druge poslove. Veći dio vojske se u rasulu vratio u Sanu: Mnogi su umrli usput, a drugi, skupa sa Ebrehom, odmah po povratku. Sam Nufejl je umakao vojsci kad je sva pažnja bila usmjerena na slona, pa je, neozlijeđen, stigao do brda iznad Mekke.

Nakon tog dana, Arapi su Kurejšije prozvali "Božiji narod", i još više ih poštovali, jer je Bog uslišio njihove molitve i spasio Kabu od uništenja. Još uvijek ih poštuju, ali više zbog jednoga drugog događaja, koji se također desio u Godini slona i nesumnjivo je vezan za ovaj prvi.

Abdullah, sin Abdul-Muttaliba, nije bio u Mekki kada se odigralo čudo sa pticama. U jednom je karavanu radi trgovine otišao u Palestinu i Siriju te na putu kući svratio je u Jesrib kod porodice svoje nane. Tu se i razbolio. Karavan je nastavio put u Mekku bez njega. Kad su donesene vijesti o njegovoj bolesti, Abdul-Muttalib je poslao Harisa da doprati brata kući čim se ovaj bude osjećao dovoljno dobro da krene na put. Ali, Haris je uspio doći u kuću svoje rodbine u Jesribu tek onda kad su na njegov pozdrav odgovorili saučešćem. Znao je da mu je brat umro.

Velika žalost obuzela je Mekku po povratku Harisovu. Aminina jedina utjeha je bilo njihovo još nerođeno dijete. Osjećala se sve mirnijom kako se približavalo vrijeme poroda. Bila je svjesna svjetlosti što ju je nosila u sebi, a jednom je tako jako zasjala iz nje da je mogla vidjeti Dvorce Bostre u Siriji. Čula je glas kako joj kaže: "U svojoj utrobi nosiš vodu ovog naroda; a kad se rodi, reci: 'Stavljam ga pod zaštitu Jednog od zla svakog zavidnika.' Onda mu daj ime Muhammed."

Nekoliko sedmica kasnije, rodilo se dijete. Amina je bila u kući svoga amidže, pa je poslala poruku Abdul-Muttalibu da dođe i vidi svog unuka. On je uzeo dječaka u naručje, ponio ga do Svetilišta i unio u Hram Časni, gdje je molitvom zahvalio Bogu za ovaj dar. Potom ga je vratio majci, ali gaje usput pokazao svojim ukućanima. I on je sam očekivao sina od Aminine rodice Hale. Svoga sina Abbasa, koji je u to vrijeme imao tri godine, sreo je na pragu kuće: "Ovo je tvoj brat, poljubi ga", rekao je pružajući mu novorođenče, i Abbas ga je poljubio.

Pustinja

Među uglednim arapskim porodicama vladao je običaj da svoje sinove, odmah po rođenju, šalju u pustinju, gdje su, uz dojilje, provodili dio svoga djetinstva u jednom od beduinskih plemena. Ni Mekka u tome nije bila izuzetak, osobito uslijed toga što su se u njoj počesto javljale epidemije, a stopa smrtnosti djece bila visoka. Pustinjski svježi zrak nije bilo jedino što su željeli da njihove sinove prekali. On je bio ljekovit za njihovo tijelo, pa je pustinja blagotvorno uticala i na njihovu dušu. Nije proteklo mnogo vremena otkako su Kurejšije bili prihvatili sjedilački način života. Sve dok im Kusajj nije naredio da izgrade kuće oko Svetilišta, većinom su živjeli kao nomadi. Stalna naselja su možda bila neizbježna ali su predstavljala opasnost. Način na koji su živjeli njihovi preci bio je plemenitiji, bio je to život ljudi pod šatorima, život u vrlo čestom kretanju. Plemenitost i sloboda bili su nerazdruživi, a nomad se osjećao slobodnim. U pustinji je čovjek bio svjestan da gospodari prostorom, a vladajući na taj način, izbjegao je da vrijeme ovlada njime. Sklapanjem šatora, rušio bi sve što je bilo jučer, a sutrašnjica je izgledala manje sudbonosnom, jer se nije znalo ni mjesto ni vrijeme onog što dolazi. Stanovnik grada je, međutim, bio zarobljenik; jer biti vezan zajedno mjesto jučer, danas, sutra - značilo je biti žrtvom vremena koje kvari ukupni poredak stvari. Gradovi su bili mjesta izopačenosti. Lijenost i nemar vrebali su iz sjenki njihovih zidina, otupljujući okretnost i budnost. Tu je propadalo sve, čak i jezik, jedna od najvećih dragocijenosti podarenih čovjeku. Malo Arapa je znalo čitati, ali je ljepota govora predstavljala vrlinu koju su svi roditelji željeli da njihovo dijete posjeduje. Vrijednost čovjeka se pro-cjenjivala njegovom rječitošću, a poezija je bila kruna te rječitosti. Imali pjesnika u porodici bilo je nešto čime su se svi ponosili, a najbolji pjesnici golovo su uvijek potjecali iz nekog pustinjskog plemena, jer je baš jezik u pustinji bio najbliskiji pjesništvu.

Tako je veza sa pustinjom bila obnavljana u svakom novom naraštaju - svježi zrak za grudi, čisti arapski jezik za usta, sloboda za dušu. Mnogi kurejšijski sinovi ostajali su čak po osam godina u pustinji, kako bi ona ostavila što više traga na njima, mada je i manji broj godina bio za to dovoljan.

Neka plemena su uživala veliki ugled zbog načina dojenja i odgoja djece, a medu njima je bilo i pleme Beni Sa'd ibn Bekr, jedna daleka loza Hevazinija, čija se teritorija prostirala jugoistočno od Mekke. Amina je željela povjeriti svoga sina ženi iz ovog plemena. Otuda su oni povremeno dolazili kod Kurejšija da traže djecu koju će dojiti, a uskoro je trebalo da se ponovo pojave. O tom njihovu putovanju u Mekku, godinama kasnije, pripovijedala je jedna od njih, Halima, Ebu Zuajbova kćerka, koju je na tom putu pratio muž Haris i sin kojeg je u to vrijeme dojila. "Bila je to sušna godina," pričala je, "i nama više ništa nije ostalo. Krenula sam na put na magarici, a imali smo i jednu staru kamilu koja nije mogla dati ni kapi mlijeka. Cijelu bismo noć probdjeli jer je naš sin plakao od gladi, a ja nisam imala čim da ga podojim. Uz to, ta je moja magarica bila toliko slaba i mršava da su me drugi često morali sačekivati.

Ispričala je kako su na put krenuli s jedinom nadom, u kišu, poslije koje bi se kamila i magarica napasle dovoljno da im vimena bar malo nabreknu, a kako su došli do Mekke a da nije kanula niti jedna kap kiše. Kad su stigli, počeli su tražiti dojenčad, a Amina ponudi svoga sina prvo jednoj, pa potom drugoj ženi, dok je, konačno, sve ne odbiše. 'To je bilo zato", rekla je Halima, "što smo očekivali neku korist od dječakova oca. 'Siroče!', vikali smo. 'Šta će njegova majka i djed moći učiniti za nas?"' Ne može se reći da su željeli da ih izravno plate za usluge, jer se smatralo nečasnim da žena bude plaćena za dojenje djeteta. Naknada kojoj su se nadali, mada manje izravna i ne tako skora, bila je znatno veća. Ova razmjena koristi između gradskog čovjeka i nomada bila je u samoj prirodi stvari, jer je svako od njih bio siromašan u onom u čemu je drugi bio imućan, a bio imućan u onom u čemu je ovaj drugi oskudijevao. Nomadi su mogli ponuditi onaj drevni, Bogom dani način života, Habilov način. Sinovi Kabilovi - jer upravo je Kabil podigao prva naselja - imali su zemlju i moć. Beduini su za sebe nalazili korist u stvaranju dugotrajnih veza sa jednom od uglednih porodica. Pomajka je dobivala još jednog sina koji bi brinuo o njoj kao o drugoj majci, osjećajući sinovljevu obavezu prema njoj do kraja života, a njezina vlastita djeca bila su mu kao braća. Ta veza nije bila beznačajna. Arapi smatr-ju da se nasljedne osobine prenose i dojenjem i da dojenče od dojilje preko mlijeka upija određena svojstva. Pa ipak se malo ili gotovo ništa nije moglo očekivati od djeteta dok ne naraste, a do tada se moglo računati da će otac preuzeti obaveze svoga sina. Djed je bio u daleku srodstvu, a u ovom slučaju se znalo da je Abdul-Muttalib star čovjek i da neće još dugo živjeti. Nakon njegove smrti, naslijedit će ga sinovi a ne unuk. S druge strane, Amina je bila siromašna, a dječakov otac je umro suviše rano da bi ikoliko mogao steći imetak. On je dječaku ostavio samo pet kamila, jedno malo stado ovaca i koza, i jednu mladu ropkinju. Abdullahov sin je zaista bio dijete jedne od najuglednijih porodica, ali je ipak bio daleko najsiromašnije dojenče koje je ovim ženama ponuđeno te godine.

S druge strane, mada se od hranitelja nije očekivalo da budu imućni, nisu smjeli biti ni suviše pogođeni siromaštvom, a bilo je očito da su Halima i njen muž bili siromašniji od ostalih. Kad god se biralo između nje i drugih žena, izbor je padao na one druge, pa je uskoro svim ženama plemena Beni Sa'd ponuđeno dojenče osim Halimi. Samo je najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, a samo najsiromašnije dojenče bez dojilje.

"Kad smo odlučili poći iz Mekke," pričala je Halima, "rekla sam mužu: 'Mrzi me da se vratim u društvu prijatelja bez djeteta koje ću dojiti. Otići ću tom siročetu i uzeti ga.' 'Kako hoćeš.' rekao je. 'Možda će nam Bog kroz njega dati blagoslov.' Tako sam otišla i uzela ga, samo zbog toga što nisam mogla naći nijedno drugo dijele. Odnijela sam ga tamo gdje su nam jahaće životinje bile smještene i samo što sam ga stavila u krilo, u grudi mi nadode mlijeko. Dojio je do sitosti, a s njim i njegov brat po mlijeku. Onda su obojica zaspali. Moj muž je otišao do one naše stare kamile i imao je šta vidjeti! Vimena su joj bila puna. Pomuzao ju je i napio se mlijeka i ja sam pila s njim dok se dobro nismo napili i utažili glad. Proveli smo najljepšu od svih noći, a ujutro mi muž reče: 'Boga mi, Halima, ovo dijete što si ga uzela je sretno.' 'Nadam se da jeste', rekla sam. Onda smo krenuli. Ja sam jahala na magarici a njega sam nosila na leđima. Moja magarica je pretekla sve jahače, ni jedan od njihovih magaraca nije mogao držati korak s njom. 'Idi do vraga!' govorili su mi, 'Pričekaj nas! Je li ovo ona ista magarica na kojoj si došla?' Jeste, Boga mi', rekla sam, 'to je ona ista.' 'Neko ju je čudo snašlo,' rekli su."

"Došli smo do naših šatora u zemlji Beni Sa'd, a ja ne znam da li na zemlji Božijoj postoji mjesto neplodnije od tog. Ali otkad smo doveli njega da živi s nama, moje stado je dolazilo kući svake večeri sito i puno mlijeka. Muzli smo ga i pili mlijeko kada drugi nisu imali ni kapi. Naši susjedi su govorili svojim pastirima: 'Stid vas bilo, napasajte stada tamo gdje on svoje napasa,' misleći na moga pastira. Pa opet su njihova stada dolazila gladna kući i nisu davala mlijeko, dok je moje dolazilo dobro nahranjeno i puno mlijeka. Nismo se mogli naradovati ovom povećanju i ovom obilju koje je dolazilo od Boga sve dok dijete nije napunilo dvije godine, i tad sam ga odbila od sise."

"On je dobro rastao," nastavila je, "i niko od ostalih dječaka mu nije bio ravan po uzrastu. Kad je napunio dvije godine, bio je dobro građeno dijete, pa smo ga odveli majci, mada smo silno željeli da ostane s nama radi blagostanja koje nam je donio. Zato sam joj rekla: 'Ostavi moga malog dječaka sa mnom dok još ne ojača, jer se bojim da ga u Mekki ne pogodi kuga.' Nagovarali smo je sve dok nam ga opet ne dade na čuvanje i tako ga ponovo odvedosmo našoj kući."

"Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon što smo se vratili, dok su on i njegova braća bili sa janjcima iza naših šatora, dotrča do nas njegov brat i reče: 'Onaj moj kurejšijski brat! Odvela ga dvojica u bijelom, položila na zemlju, otvorila mu prsa i nešto su po njima rukama čeprkali.' Ja i njegov otac odosmo do njega i nađosmo ga kako stoji, samo je bio blijed. Privukli smo ga sebi i rekli: 'Šta je bilo s tobom, sine?' Rekao je: 'Dvojica ljudi u bijelom su mi došli, položili me na zemlju i otvorili mi prsa i tražili nešto, ne znam šta.'"

Halima i Haris su sve pretražili, ali od ljudi ne bijaše ni traga, niti je bilo krvi ili rane koja bi potvrdila ono što su dječaci rekli. I ma koliko su ih ispitivali, oni nisu povukli ono što su već izjavili niti su izmijenili bilo šta. Ipak, nije bilo ni traga od ožiljka na grudima njihova posinka, niti bilo kakvog nedostatka na njegovu malom tijelu. Jedina neobičnost se nalazila na sredini leđa između plećki: mali ali razgovjetan okrugli znak na mjestu gdje je tkivo bilo neznatno ispupčeno, poput onog koji ostavlja čaša kad se pritisne na tijelo prilikom liječenja, ali on je bio tu još od njegova rođenja. Kasnije je Muhammed o tom događaju mogao podrobnije govoriti: "Došla su mi dva čovjeka, obučena u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Položili su me, rastvorili mi grudi i izvadili srce. I njega su isto tako rastvorili i iznutra izvadili crnu tkaninu koju su bacili. Onda su mi oprali grudi i srce snijegom." Također je rekao: "Šejtan dotakne svakog Ademova sina onog dana kad ga majka rodi, osim Merjeme i sina njezina."

Dva gubitka

Halima i Haris bili su uvjereni da dječaci govore istinu, pa su zato bili veoma potreseni. Haris se plašio da je njegova posinka obuzeo zao duh ili da su na nju bacili čini, te je rekao svojoj ženi da ga brzo odvede njegovoj majci prije nego što se to zlo počne na njemu očitovati. I tako je Halima još jednom dječaka odvela u Mekku. Nije nipošto željela reći razlog zbog kojeg je promijenila mišljenje. Međutim, promjena se desila toliko naglo da se Amina nije dala zavarati, pa ju je najzad natjerala da ispriča šta se dogodilo. Kad je pažljivo saslušala, odagnala je Halimine strahove riječima: "Velika zbivanja stoje pred mojim sinčićem." Onda joj je ispričala o svojoj trudnoći, i svjetlosti koju je ćutila u sebi dok ga je nosila. Halima je bila razuvjerena ali je Amina ipak odlučila zadržati sina. "Ostavi ga sa mnom, i sretan ti put kući."

Dječak je tri godine sretno živio u Mekki sa svojom majkom stekavši ljubav svog djeda, svojih amidža i tetaka, kao i mnogobrojnih rođaka sa kojim se igrao. Naročito su mu bili dragi Hamza i Safija, djeca iz Abdul-Muttalibova drugog braka, koji je sklopljen istog dana kad su se i Muhammedovi roditelji vjenčali. Hamza je bio njegov vršnjak, Safija nešto mlada - oni su mu bili amidža i tetka po očevoj liniji a rođaci po majčinoj - i tako je stvorena jaka i dugotrajna veza između njih troje.

Kad je imao šest godina, njegova majka je odlučila povesti ga u posjetu rodbini u Jesribu. Pridružili su se jednom karavanu koji je išao na sjever, jašući na dvjema kamilama, Amina na jednoj, a on na drugoj sa svojom dragom mladom ropkinjom, Berekom. Kasnije se sjećao kako je naučio plivati u bazenu koji je pripadao njegovoj hazredžijskoj rodbini kod koje su boravili i kako su ga dječaci naučili da pušta zmaja. Ali čim su krenuli nazad, Amina se razboljela pa su se morali zustaviti. Karavan je nastavio put bez njih. Nakon nekoliko dana, ona umre u Abvai, nedaleko od Jesriba, gdje su je i sahranili. Bereka je učinila sve da utješi dječaka, koji je sada postao dvostruko siroče, a potom ga je, u društvu sa nekim putnicima, ponovo odvela u Mekku.

Njegov djed sada preuzima svu brigu o njemu, tako daje ubrzo postalo jasne da se njegova naročita ljubav prema Abdullahu prenijela na Abdullahova sina. Abdul-Muttalib je uvijek rado boravio u blizini Kabe, kao i onda kada je imao običaj da spava u Hidžru, kad mu je naređeno da otkopa Zemzem. Zato mu je njegova porodica svakog dana prostirala postelju u sjenci Svetog Hrama, a iz poštovanja prema ocu, ni jedan od njegovih sinova, čak ni Hamza, nikad se nisu usudili da tu sjede. Međutim, njegov mali unuk nije imao takvih nedoumica, i kad su mu amidže rekle da sjedne negdje drugdje Abdul-Muttalib im je rekao: "Pustite mog sina. Boga mi, on ima veliku budućnost." On bi ga posadio preda se, tapšao po leđima i uvijek sa uživanjem gledao šta radi. Skoro svaki dan bi ih viđali zajedno s rukom u ruci kod Kabe ili drugdje u Mekki.

Abdul-Muttalib je vodio Muhammeda sa sobom čak i u Sabor gdje su se vodeći ljudi, svi preko četrdest godina stari, okupljali da raspravljaju o različitim životnim pitanjima, a taj se osamdesetogodišnji starac nije libio pitati sedmogodišnjeg dječaka za mišljenje o ovom ili onome. A kad bi ga njegovi čestiti sugovornici zapitali šta o tome, uvijek je odgovarao: "Velika budućnost stoji pred mojim sinom."

Dvije godine nakon smrti njegove majke, ovo siroče ostalo je i bez djeda. Na samrti je Abdu1-Muttalib povjerio svoga unuka Ebu Talibu, koji je bio rođeni brat dječakova oca, a Ebu Talib je nastavio pružati svu onu ljubav i pažnju koju je njegov bratić primao od svoga djeda. Od tada mu je on bio kao rođeni sin, a njegova supruga Fatima činila je sve da zamijeni dječakovu majku. Kasnije je Muhammed imao običaj reći da je ona više voljela da njezina vlastita djeca gladuju nego on.