Home Muhammed s.a.w.s Muhammed s.a.v.s

Muhammed s.a.v.s

Index de l'article
Muhammed s.a.v.s
PAGE
PAGE 3
Toutes les pages


Hram Božiji

Knjiga o Postanku nam kazuje da Ibrahim nije imao djece, i da je izgubio svaku nadu da će ih imati, te ga je Bog jedne noći pozvao da izađe iz svoga šatora i naredio mu: "Pogledaj u nebo i prebroj zvijezde ako ih možeš prebrojiti." Kada se Ibrahim zagledao u zvijezde, javio mu se glas koji mu reče: "Toliko će i tvoje potomstvo biti."

Ibrahimova žena Sara imala je u to doba sedamdeset šest godina, a on osamdeset pet. Ona mu je dozvolila da njezinu sluškinju Hadžeru, Egipćanku, uzme sebi za drugu ženu. Međutim, ubrzo se između gospodarice i sluškinje začeše gorka osjećanja, te Hadžera pobježe od bijesa Sarina i požali se Bogu o svojoj nesreći. A On joj posla meleka sa porukom: "Tvoje ću potomstvo silno umnožiti ; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti." Anđeo Jahvain dalje reče: "Gle, zanijela si i rodit ćeš sina, nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj." Potom se Hadžera vrati Ibrahimu i Sari i kaza im šta joj je melek rekao. Čim se dijete rodilo, Ibrahim mu dade ime Ismail, što znači "Bog će uslišati".

Kad dječak napuni trinaest godina, Ibrahim dostiže stotu, a Sara devedesetu godinu života. Bog se ponovo obrati Ibrahimu i obeća da će mu i Sara roditi sina, kojemu mora dati ime Ishak. U strahu da njegov stariji sin ne izgubi naklonost Božiju, Ibrahim je molio: "Neka tvojom milošću Jišmael poživi! " A Bog mu reče: "I za Jišmaela, uslišao sam te. Evo ga blagoslivljam... rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti. Ali ću držati Svoj savez sa Isakom, kojeg će ti roditi Sara dogodine u ovo doba."

Sara rodi Ishaka i sama ga je dojila. A kad se on odbi od sise, ona reče Ibrahimu da Hadžera i njen sin više ne smiju ostati u njihovoj kući. Ibrahima obuze golema tuga zbog ljubavi prema Ismailu, ali Bog mu se opet obrati i reče da prihvati savjet Sarin i da ne tuguje. Ponovo mu obeća da će Ismail biti blagoslovljen.
Ne samo jedan, nego dva velika naroda trebalo je da u Ibrahimu imaju svoga oca - dva velika naroda, a, zapravo, dvije sile kojima je ukazan pravi put i pomoću kojih bijaše ispunjena Volja Nebeska. Jer Bog ne obećava blagoslov onome koji ga ne štuje, i nema veličine pred Bogom osim veličine u Duhu Časnome. Ibrahim tako postade vrelom dviju duhovnih struja, koje ne smjedoše teći zajedno, nego svaka svojim tokom. Zato povjeri Hadžeru i Ismaila blagoslovu Božijem i brizi Njegova meleka, uvjeren da će sa njima biti sve u najboljem redu.
Tako, nastadoše dva duhovna toka, dvije vjerske sljedbe, dva svijeta prisegnuta Bogu; nastadoše dva kruga i dva središta. Nijedno mjesto ne postaje sveto izborom čovjeka, nego zato što je izabrano na Nebesima. Postoje dvije svete srži unutar okružja Ibrahimova: jedno je bilo tu, a drugo njemu možda još neznano; i tome drugome bijahu upućeni Hadžera i Ismail, u neplodnoj dolini Arabije, četrdesetak dana kamiljeg hoda južno od Kanaana. Dolina se zvala Bekka, neki kažu zbog njene uskoće: brda su je okruživala sa svih strana, samo je imala tri prolaza, jedan na sjever, drugi na jug, a treći se otvarao prema Crvenom moru, pedesetak milja prema zapadu. Knjige nam ne kažu kako Hadžera i njen sin stigoše do Bekke. Možda se kakvi putnici pobrinuše za njih, jer dolina bijaše na velikom karavanskom putu, koji su ponekad zvali "put tamjana", pošto je roba, gdje je bilo mirisa i tamjana, tim putem prevožena od južne Arabije do Mediterana. Nema sumnje da je Hadžera imala uputstvo da napusti karavan kada stignu do odredišta. Ubrzo su i majka i sin bili ophrvani žedu do te mjere da se Hadžera uplašila da Ismail umire. Prema predaji njihovih potomaka, on se požalio Bogu sa mjesta gdje je ležao na pijesku, a njegova majka je stala na stijenu u podnožju obližnjeg uzvišenja ne bi li vidjela ima li ikakve pomoći na vidiku. Ne vidjevši nikoga, ona je požurila do drugog uzvišenja, ali ni odatle ni duše ne bijaše na pomolu. Napola izbezumljena, sedam puta je prešla između dvije tačke, dok joj se na kraju sedmog puta, kada je sjela da se odmori, ne obrati melek. Njegove riječi stoje u Knjizi o Postanku:

"Bog ču plač dječaka; te anđeo Božiji zovne s neba Hagaru i reče joj: "Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga jer, od njega ću podići velik narod." Tada joj Bog otvori oči, pa ona opazi studenac."

Voda je bila vrelo kojemu Bog dade da izvire iz pijeska na dodir Ismailove pete. Ubrzo je dolina, uslijed ljepote i obilja vode, postala odmorište za karavane, a izvor dobi ime Zemzem.
Knjiga o Postanku govori o Ishaku i njegovim potomcima, a ne o Ibrahimovoj drugoj liniji. Ismaila spominje ovako: "Bog je bio s dječakom; te je rastao i odrastao, živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka."Nakon toga jedva da i spominje njegovo ime, izuzev da nam kaže da su dva brata zajedno pokopali svoga oca u Hebronu, i da je nakon nekoliko godina Esao oženio svoju rođaku, kćerku Ismailovu. Postoji neizravno veličanje Ismaila i njegove majke u Psalmima koji počinju: "Kako su mili stanovi tvoji, o, Jahve, nad vojskama" i koji kazuju o čudu Zemzema nastalom njihovim prolaženjem kroz dolinu: "Blažen je čovjek komu je pomoć u tebi; dok se sprema na svete putove prolazeći suhom dolinom u izvor je vode promeću."

Kada su Hadžera i Ismail stigli do svoga odredišta, Ibrahim je još uvijek imao sedamdeset pet godina života pred sobom, i on je posjetio svoga sina na svetom mjestu do kojeg je Hadžera bila dovedena. Kur'an nam kazuje da mu je Bog pokazao tačno mjesto, u blizini izvora Zemzem, na kojem on i Ismail moraju podići svetilište; te da im je bilo rečeno kako ono mora biti izgrađeno. Dato mu je ime Kaba, kocka, zbog njegova oblika, što je približno obliku kocke; njegova četiri ugla su okrenuta prema četirima stranama svijeta. Najsvetiji predmet na tome svetom mjestu je nebeski kamen, za koji se kaže da ga je melek donio Ibrahimu sa obližnjeg brda Ebu Kubejs, gdje se čuvao otkako je dospio na Zemlju. "Spušten je iz Dženneta, bjelji od mlijeka, ali ga grijesi sinova Ademovih učiniše crnim." Ovaj su crni kamen ugradili u istočni ugao Kabe; kada je svetilište bilo izgrađeno, Bog se ponovo obratio Ibrahimu i naredio mu da ustanovi obred hodočašća u Bekku, odnosno, Mekku, kako je kasnije nazvana: "Kuću moju ovu očisti za one koji će je obilaziti, koji će tu boraviti i koji će klanjati i ničice padati, i obznani svijetu hadž, dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti iz svih kotlina dubokih."

Hadžera je ispričala Ibrahimu o svome trčanju za pomoći, te on to načini dijelom obreda hodočašća, gdje hodočasnici treba da pređu sedam puta između Safe i Merve, kako su nazvana dva uzvišenja između kojih je ona prolazila.
Kasnije je Ibrahim molio, možda u Kanaanu, gledajući oko sebe u bogate pašnjake i polja kukuruza i pšenice: "Gospodaru naš! Ja sam nastanio neke potomke svoje u dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije, kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni, Gospodaru naš, nama sklanjali. Podaj da srca ljudi čeznu za njima i opskrbi ih plodovima, da bi zahvalni bili!"

Veliki gubitak

Ibrahimova molitva bijaše uslišena, jer hodočasnici, koji su u sve većem broju i iz svih krajeva Arabije, i šire, dolazili da obiđu Hram Božiji, neprekidno su donosili bogate darove u Mekku. Veliko hodočašće obavljano je jedanput godišnje, ali se Kaba mogla počastvovati malim hodočašćem u svako drugo doba godine. Dugo su se ovi obredi obavljali revnosno i požrtvovno, onako kako su ih propisali Ibrahim i Ismail. Potomci Ishakovi su također štovali Kabu kao hram koji je podigao Ibrahim. Za njih je on bio još jedan od hramova Gospodnjih. Ali, kako su stoljeća prolazila, čistota obožavanja Jednog Boga se gubila. Potomci Ismailovi toliko su se namnožili da im je postalo tijesno u dolini Mek-ke, pa su oni koji su otišli da se drugdje nastane ponijeli sa sobom kamenje sa tog svetog mjesta i obavljali su obrede u njihovu čast. Kasnije su, zbog uticaja susjednih paganskih plemena, kamenjima počeli dodavati idole, i na kraju, hodočasnici stadoše donositi idole i u Mekku. Postavljali su ih u blizini Kabe, uslijed čega su Židovi prestali obilaziti hram Ibrahimov.


Idolopoklonici su tvrdili da njihovi idoli imaju moć da djeluju kao posrednici između Boga i ljudi. Kao posljedica toga, njihovo približavanje Bogu postajalo je sve manje izravno, a stoje On bivao udaljeniji, sve im se više gubio osjećaj za zbilju Budućeg Svijeta, tako da mnogi od njih prestadoše vjerovati u život nakon smrti. Ali medu njima, za one koji su to umjeli protumačiti, postojao je jasan znak da su zastranili od istine: nisu više imali pristup vrelu Zemzem, pa su čak zaboravili i gdje se nalazi. Džurhumije, koji su došli iz Jemena, bili su izravno odgovorni za to. Nametnuli su se za vladare Mekke, a potomci Ibrahimovi su ovo trpjeli, jer je Ismailova druga žena bila rođaka Džurhumova. Došlo je, međutim vrijeme kada su Džurhumije počeli činiti razna nedjela, zbog čega su ih naposljetku otjerali. Prije nego što su otišli zakopali su Zemzem. To su, bez sumnje, uradili iz osvete, ali možda i zato što su se nadali da će se vratiti i obogatiti njime, jer su ga napunili blagom iz svetilišta, ponudama hodočasnika, koje su se gomilale u Kabi dugi niz godina. Potom su ga zatrpali pijeskom. Njihovo mjesto vladara Mekke preuzeli su Huzaije, arapsko pleme što vodi porijeklo od Ismaila, koji su preselili u Jemen, a onda se vratili na sjever. Huzaije nisu ni pokušali pronaći vodu što je čudom bila darovana njihovu pretku. Od njegova doba drugi su izvori iskopani u Mekki, pa Božiji dar više i nije bio neophodan i Sveti izvor je bio gotovo zaboravljen.


Huzaije, tako, snose dio krivice Džurhumija. Oni zaslužuju pokudu i u drugom smislu: jedan od njihovih starješina je, u povratku sa putovanja u Siriju, zatražio od Muabija da mu daju jedan svoj idol. Dali su mu Hubela, kojeg je on donio u svetilište i postavio unutar same Kabe; pa je Hubel, tako, postao glavni idol Mekke.

 

Kurejšije iz doline


Među najmoćnijim arapskim plemenima koja vode porijeklo od Ibrahima bilo je i pleme Kurejš. Oko 400. godine po kršćanskom kalendaru, čovjek iz plemena Kurejš, po imenu Kusajj, oženio je kćerku Hu-lejlovu, koji je u to vrijeme bio starješina Huzaija. Hulejl je svoga zeta volio više od vlastitih sinova, jer se Kusajj isticao medu Arapima svoga vremena, pa je po smrti Hulejlovoj, nakon jedne žestoke bitke koja je okončana sudskim miriteljskim posredovanjem, dogovoreno da Kusajj vlada Mekkom i da bude čuvar Kabe.

On je potom doveo one Kurejšije koji su bili njegovi najbliži rođaci i naselio ih u dolini pored svetilišta - svoga brata Zuhru, amidžu Tejma, Mahzuma, sina svoga drugog amidže, te jednog ili dvojicu rođaka koji mu nisu bili najbliži rod. Oni i njihovi potomci bili su poznati kao Kurejšije iz doline, dok se dalja rodbina Kurejšija naselila u kotlinama okolnih brda, ili još dalje, i zvali su ih Kurejšije iz okoline. Kusajj je vladao nad svima njima kao kralj sa neospornom moći i oni su mu plaćali godišnji porez na stoku kako bi mogao hraniti one hodočasnike koji su bili isuviše siromašni da bi se sami prehranili. Do tada su čuvari svetilišta živjeli u šatorima oko njega, ali im je Kusajj naložio da izgrade kuće, i sam izgradivši sebi prostrano obitavalište koje je bilo poznato kao Saborni dom.

Sve je bilo skladno do časa kad se osjetno rasklijalo sjeme razdora. Za svaku generaciju Kusajjove loze bila je vezana pojave jedne, po svemu nadmoćne ličnosti. Medu četiri Kusajjova sina to je bio Abdu Menaf, koji je doživio slavu još za života svoga oca. Ali Kusajj je više volio svoga prvijenca Abdu d-Dara, mada je on bio od sviju najnesposobniji. Na samrti mu je rekao: "Sine moj, učinit ću te ravnim drugima, iako njih ljudi više poštuju. Niko neće smjeti ući u Kabu dok mu ti vrata ne otvoriš i samo tvoja ruka će smjeti Kurejšijama u čvor vezati ratnu zastavu i niko neće smjeti zahvatiti vode iz Mekke dok mu ti ne dozvoliš, niti će smjeti jesti od onoga što ti nisi opskrbio, a Kurejšije će sve probleme rješavati samo u tvojoj kući." Davši mu tako sva svoja prava i vlast, prenio mu je i vlasništvo nad Sabornim domom.

Iz poštovanja prema ocu, Abdu Menaf je bez pogovora prihvatio želje svoga oca, ali u slijedećoj generaciji, polovina Kurejšija se okupila oko Abdu Menafavog sina, Hašima, bez sumnje, najistaknutijeg čovjeka svoga doba, zahtijevajući da sva ova prava prenese sa roda Abdu d-Dar na svoj rod. Oni koji su podržali Hašima i njegovu braću, bili su potomci Zuhra i Tejma i svih Kusajjovih potomaka, osim onih iz najstarije linije. Potomci Mahzuma i drugi dalji rođaci smatrali su da prava treba da ostanu u porodici Abdu d-Dara. Osjećanja su se toliko uzburkala da su žene iz roda Abdu Menaf donijele vrč sa jakim mirisom i stavile ga pored Kabe. Hašim i njegova braća, kao i svi njihovi saveznici, potopili su ruke u njemu i zakleli se da nikada neće iznevjeriti jedan drugoga, trljajući svojim namirisanim rukama kamenje Kabe, kao izraz potvrde svoga saveza. Po tome je ova grupa rodova bila poznata kao "namirisani". Pristalice Abdu d-Dara su se na sličan način zakleli na jedinstvo i bili su poznati kao "saveznici". 

Nasilje je bilo strogo zabranjeno, ne samo u Svetilištu, nego i u širem području Mekke, u promjeru od nekoliko milja, i ove dvije strane su upravo krenule da napuste ovo sveto mjesto da bi vodile borbu do smrti, kada je predložena nagodba, pa je dogovoreno da se sinovima Abdu Menafa da pravo na ubiranje poreza i opskrbu hodočasnika hranom i pićem, a da sinovi Abdu-d-Dara zadrže ključeve Kabe i druga prava, te da njihova kuća i dalje ostane Saborni dom. Hašimova braća su se složila da on bude odgovoran za opskrbu hodočasnika. Kad bi se približilo vrijeme hodočašća, on bi ustao u Saboru i rekao: "O, Kurejšije, vi ste Božiji susjedi, ljudi Doma Njegovog, i na ovu svečanost vam dolaze posjetioci Božiji, hodočasnici Njegove Kuće. Oni su gosti Božiji, i niko nema toliko prava na vašu darežljivost kao gosti Njegovi. Kada bi moje bogatstvo bilo dostatno, ja taj teret ne bih na vas stavljao."

Hašimu je pri davana velika čast, kako kod kuće, tako i vani. On je uspostavio dva velika karavanska putovanja iz Mekke, zimski karavan za Jemen i ljetnji za sjeverozapad Arabije, i još dalje, za Palestinu i Siriju, koja je tada bila pod vlašću Bizanta, kao dijela Rimskog carstva. Oba ova putovanja odvijala su se drevnim putem tamjana. A jedno od prvih važnijih odmorišta ljetnjih karavana bila je oaza Jesrib, jedanaest dana kamiljeg hoda sjeverno od Mekke. Ovu oazu su nekad uglavnom naseljavali Židovi, ali je sada bila u vlasti jednog arapskoga plemena iz južne Arabije. Židovi su, ipak, nastavili tu živjeti u izobilju, imajući udjela i u javnom životu zajednice, u isto vrijeme zadržavši svoju vjeru. A sami Arapi Jesriba su u izvjesnoj mjeri imali matrijarhalne običaje i bili su općepoznati kao djeca Kajlina, po jednoj od svojih pretkinja. Poslije su od njih nastala dva plemena koja su se zvala Evs i Hazredž, po dvojici Kajlinih sinova.
Jedna od najuticajnijih žena plemena Hazredž bila je Selma, kćerka Amrova, iz roda Neđždžar, i baš nju je Hašim zaprosio. Ona je pristala, ali pod uvjetom da i dalje sama vodi svoje poslove. Kada mu je rodila sina, zadržala je dječaka sa sobom u Jesribu dok nije napunio četrnaest godina, ili više. Hašim se ovome nije protivio jer je klima u oazi, usprkos groznici što je u njoj harala, a koja je bila opasnija za pridošlice nego za njene stanovnike, bila zdravija od mekanske. Štaviše, on je često putovao u Siriju, pa bi boravio sa Selmom i svojim sinom na putu do tamo i u povratku. Ali Hašimu nije bilo suđeno da duže pozivi, pa se na jednom od svojih putovanja razbolio u Gazi, u Palestini, i tamo umro.

Imao je dva rođena brata, Abdu Šemsa i Muttaliba, i jednog polu-brata, Nevfela. Abdu Šems je bio prezauzet trgovinom u Jemenu, a kasnije i u Siriji, a jednako tako i Nevfel u Iraku, te su obojica dugo boravili van Mekke. Iz ovih, a možda i iz drugih razloga, Hašimov mladi brat Muttalib preuzeo je pravo da vodom skrbi hodočasnike i da prikuplja porez za njihovu ishranu. Potom je shvatio da mu dužnost nalaže da razmisli o vlastitom nasljedniku. Hašim je, pored sina sa Selmom, imao još tri sina sa drugim ženama. Ali, ako je sve što se pričalo bilo istina, ni jedan od njih - a niti jedan od Muttalibovih sinova - nije se mogao po-rediti sa Selminim sinom. Iako je bio mlad, Šejba, kako mu je dala ime, već je pokazivao izuzetne vladarske sposobnosti, i putnici koji su prolazili kroz oazu neprekidno su prenosili riječi hvale o njemu. Konačno je Muttalib otišao da se sam u to uvjeri, i ono što je vidio, potaklo ga je da zamoli Selmu da mu povjeri dječaka na staranje. Selma nije željela do-pustiti svome sinu da ode, niti je dječak htio napustiti majku bez njezina pristanka. Muttalib se nije dao obeshrabriti, pa je naglasio i majci i sinu da se mogućnosti koje pruža Mekka ne mogu porediti sa onima u Jesribu. Kao čuvari Svetog Hrama, velikog stjecišta hodočasnika, Kurejšije su imale najviši položaj od svih arapskih plemena; postojala je velika vjerovatnoća da će Šejba, jednoga dana, zauzeti mjesto svoga oca, i tako postati jedan od voda Kurejšija. Da bi to postigao, najprije se morao pridružiti svome narodu. Niko se izvana nije mogao nadati da će steći takvu čast. Na Selmu su ovi razlozi ostavili snažan utisak, jer ukoliko bi njen sin otišao u Mekku, bilo bi joj lahko da ga tamo posjeti, a i njemu da nju posjeti. Tako je pristala da on ode. Muttalib je poveo bratića sa sobom, posadivši ga na kamilu iza sebe. Kad su ujahali u Mekku, čuo je kako prolaznici uzvikuju, gledajući u mladog stranca: "Abdul-Mut-talib", stoje značilo rob Muttalibov. "Šta vam je", rekao im je, "ovo ni-je niko drugi, do rođeni sin mog brata Hašima." Smijeh sa kojim su dočekane njegove riječi bio je samo uvod u veselje, koje je nastalo u gradu, kada se priča o ovoj zabuni počela prenositi od usta do usta. Od toga dana, mladića su od milja prozvali Abdul-Muttalib.

Nedugo nakon dolaska, on je bio umiješan u spor oko očeva imanja sa svojim amidžom Nevfelom. Međutim, uz pomoć svoga amidže staratelja i iskorištena pritiska iz Jesriba, Abdul-Muttalib je uspio osigurati svoja prava. On, također, nije iznevjerio očekivanja što su ih još od ranog njegova djetinjstva polagali u njega. Kada je nakon nekoliko godina Muttalib umro, niko nije osporavao sposobnosti njegova bratića da preuzme veliku odgovornost skrbljenja hodočasnika hranom i vodom. Čak se govorilo da je nadmašio i oca i amidžu u ispunjenju ove časne zadaće.

Nadoknada gubitka


Na sjeverozapadni dio Kabe prislanja se malo dvorište, ograđeno niskim, polukružnim zidom. Dva kraja ovog zida završavaju se uz sami sjeverni i zapadni ugao Hrama, ostavljajući uski prolaz za hodočasnike. Ali mnogi hodočasnici proširuju svoj krug kretanja na ovom mjestu i obuhvataju i ovaj prostor u svome obilaženju, krećući se sa spoljašnje strane ovoga niskog zida. Prostor unutar zida zove se Hidžr Ismail, jer mezarovi Ismaila i Hadžere leže ispod kamenja kojim je popločan.

Abdul-Muttalib je toliko volio boraviti pored Kabe, da je ponekad davao naređenje da mu se u Hidžru namjesti postelja; jedne noći mu se u snu pojavi prilika koja reče: "Iskopaj slatku čistoću." "Šta je slatka čistoća?" upitao je, ali prilika nestade. Ipak je, kad se probudio, osjetio takvu sreću i spokoj duše, da je odlučio i slijedeću noć provesti na istom mjestu. Posjetilac se ponovo pojavi i reče: "Iskopaj milosrđe." Ali ni ovog puta, ne dobi odgovor. Treće noći mu je rečeno: "Iskopaj zakopano blago!" Ovaj put posjetilac nestade na njegovo pitanje. Ali četvrte noći naredba je glasila: "Iskopaj Zemzem!" A kad je upitao: "Šta je Zemzem?"- posjetilac je odgovorio:

"Iskopaj ga, pa nećeš zažaliti,

Jer on je tvoje naslijede -

Ostavština tvoga najstarijeg pretka.

Presušiti nikada neće,

Niti će prestati davati vodu za sve hodočasnike svijeta."

Potom mu je posjetilac rekao da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, i mravinjak i gdje su vrane što kljucaju. Na kraju mu je rečeno da se pomoli "za čistu tekuću vodu što će opskrbljavati hodočasnike Božije sve vrijeme njihova hodočašća".

Kad je svitalo, Abdul-Muttalib je ustao i izašao iz Hidžra na sjevernom uglu Svetog Hrama, koji se zove Irački ugao. Onda je prošao pored sjeveroistočnoga zida do drugog kraja, na kojemu su vrata Kabe. Prolazeći tuda, zastao je nekoliko stopa ispred njih, na istočnom uglu, gdje je sa strahopoštovanjem poljubio Crni kamen. Odavde je počeo obred obilaženja oko Kabe, vraćajući se pored vrata do iračkoga ugla, i kroz Hidžr do zapadnog ugla - sirijskog ugla - a odatle do jemenskog ugla koji gleda na jug. Djeca Ibrahimova, podjednako i Ismailova i Ishakova linija, obilaze svoja svetilišta u smjeru suprotnom od kretanja sunca. Idući od jemenskoga ugla do Crnog kamena, mogao je vidjeti padine Ebu Kubejsa, a iza njega istočna brda, oštro oivičena žutom svjetlosti. Sedam puta je napravio krug, i svaki put je svjetlost bivala sve jasnija, jer u Arabiji zora i sumrak vrlo kratko traju. Obavivši obred, otišao je od Crnog kamena do vrata, uhvatio se za metalnu halku što visi na katancu, i pomolio se onako kako mu je bilo kazano.

Začuo je lepršanje krila, ijedna ptica je sletjela na pijesak iza njega. Potom je sletjela i druga ptica, a on se, nakon što je završio molitvu, okrenuo i ugledao ih kako se svojim gavranjim hodom sigurno kreću u pravcu dvije statue, isklesane u stijenama, što bijahu udaljene stotinjak metara, gotovo sasvim nasuprot vratima Hrama. One su bile prihvaćene za idole, i upravo između njih je bilo mjesto gdje su Kurejšije prinosili svoje žrtve. Abdul-Muttalib je dobro znao, jednako kao i gavranovi, da na tome mjestu uvijek ima krvi na pijesku. Tu je bilo i balege; i dok se uspinjao, vidio je i mravinjak.

Otišao je do svoje kuće i uzeo dvije krampe, od kojih je jedna bila za njegovog sina, Harisa, kojeg je poveo sa sobom do mjesta gdje je znao da mora kopati. Tup udar oruđa u pijesku i neobičan prizor - jer se dvorište moglo vidjeti sa svih strana - ubrzo su privukli gomilu; i bez obzira na poštovanje, koje su svi osjećali prema Abdul-Muttalibu, nije trebalo dugo da neki počnu prigovarati da je svetogrđe kopati na mjestu žrtvovanja, između idola, i da mora prestati. Rekao je da neće stati i naredio Harisu da stane pored njega i da pazi da mu niko ni smeta dok kopa. Bio je to napet trenutak, a ishod je mogao biti neprijatan. Međutim, dvojica Hašimija bili su odlučni i složni, dok su posmatrači bili zatečeni. Osim toga, ovi idoli, Isaf i Naila, nisu imali značajniji položaj medu idolima Mekke, a neki su čak govorili da su to Džurhumije, čovjek i žena, koji su pretvoreni u kamenje zbog skrnavljenja Kabe. Tako je Abdul-Muttalib nastavio kopati a da niko nije načinio ni pokret da ga zaustavi. Neki su ljudi već počeli napuštati svetilište kada je on iznenada udario u kamen koji je pokrivao vrelo i uzviknuo riječi zahvale Bogu. Gomila se ponovo okupila i još povećala. A kada je počeo otkopavati blago, što ga je Džurhum tu sklonio, svi su zatražili pravo da sudjeluju u njegovoj diobi. Abdul-Muttalib je pristao da bacanje strjelica, za svaki predmet, odluči da li treba da se čuva u svetilištu, da pripadne njemu ili da se dijeli u plemenu. Ovo je postao priznati način donošenja sporne odluke, a izvodio se pomoću strjelica za vračanje unutar Kabe, ispred muabijskog idola Hubela. U ovom slučaju dio blaga je određen za Kabu, dio je dodijeljen Abdul-Muttalibu, ali ništa nije dato Kurejšijama da podijele između sebe. Također je dogovoreno da se Hašimova porodica treba brinuti o samom Zemzemu, pošto je u svakom slučaju njihova dužnost bila da hodočasnike opskrbljuju vodom.

 



Mis à jour (Mardi, 11 Août 2009 11:13)

 
RADIO BIR