Prije Osmana bio je pisar kod Pejgambera jedan drugi čovjek, on je bio vješt i brz u tom poslu. Čim bi mu Pejgamber rekao šta će napisati, on je odmah to napisao, i to bez greške. Sjaj vahja bio uticao je na tog pisara, i u njemu se bila rodila mudrost. Tako jednom pišući Objavu, po diktatu Pejgambera, i on je po svojoj bistrini, izustio riječi koje mu je i Muhammed izrekao (Feteba-rkellahu ahsenul - halikin). Kad mu reče Pejgamber, koji svjetlo daje, te riječi, a on ih već bio napisao, sam od sebe, on pomisli: »To je meni na srce došlo« - i to rekne.

Hazreti Pejgamber je tu njegovu napomenu odmah shvatio, i srdžba od Boga stiže na ovog pisara.To mu bijaše uzrok, da više ne bude pisar u Pejgambera, ali ne samo to, nego je i bez vjere ostao.O ti umišljeniče i oholniče, kako postade crn, kad je nur sjao od tebe. Ti si bio žarište mudrosti dok si se pokoravao, to si izgubio i ostao si crna obraza. Ova hazreti Pejgamberova odvraćanja on nije poslušao. Usta mu se nisu otvarala na kajanje i tevbu.On po svojoj unutrini, iz inada, nije se mogao pokoriti, a i sam je znao da nije upravu, ali se nije kajao.  On je u sebi i htio da se pokaje, ali to kajanje nije mogao izustiti. Nije se htio pokoriti i kadmu je glava došla u pitanje.

U pisara je bio teret na vratu težak stotinama kila, i nije se pokajao. I kod nas ima mnogo teškog gvozda na vratu. Oholost i nevjerovanje, to ljude pritiskuje, to nikakvi uzdisaji (ahovi) ne mogu da pretegnu. Rekao je Allah u Kur'anu: Stavili smo im na vratove okove, pa idu dignutih glava a spuštenih (oborenih) očiju - ne daju im okovi. I naprijed i nazad su im zastori, pa oni ne vide ni ispred sebe ni iza sebe. Ti zastori su kao fatamorgana u pustinji, on ne zna da je to zastor sudbine. Ono što ti voliš, bude zapreka onome što treba voljeti, tvoj nazovi muršid ti ne da da nađeš pravog muršida.

Ima mnogo nevjernika koji vole vjeru, ali im oholost sprečava da promijene mišljenje. Okovi iznutra su gori od bukagija oko vrata, jer se bukagije mogu razbili i presjeći sjekirom, a ono iznutra ne može. Sve vanjske okove je lahko odstraniti i rastrgati, ali nevidljive okove iznutra je teško rastrgati. Čovjeka ujede pčela i po prirodi brzo se pojavi otok, za to ne treba brinuti. Ali, ubod pčele iznutra, ono tvoje »Ja«, tu bolest nije lahko izliječiti, i traži mnogo truda. Velika mi je želja da vam ovo objasnim što bolje, ali se bojim da ne padnete u očaj i izgubite nadu.

Međutim, ne gubi nadu u Božiju milost i budi raspoložen. Zaplači pred Allahom i zamoli oprost. O Ti koji voliš opraštanje! Oprosti nam! Ti znaš lijek našim starim bagama! Oštroumnost i mudrovanje negativno su djelovali na pisara, nemoj se zanositi, oholiti i vidjeti sebe.

Brate! Mudrosti stalno teku kroza te. Za tebe se mogu zauzeti abdali i velikani. U kuću svjetlost ulazi kroz prozor, ali svjetlo nije od prozora, nego od sunca. Ne zanesi se i ne reci: Svjetlo je od prozora. Pazi, nemoj se zanositi, nemoj dizati nos, ne vidi sebe visoko.
Uistinu, žalost i bolest dolazi ljudima, što se nisu dozvali. Samo su sebe slušali i slijedili svoje mišljenje. Ja sam rob onoga što u svakom stanu ima konačište. Ima svoj vlastiti konak i ne posuđuje od drugog! Treba ostaviti kojekakva konačišta da dođeš do onoga mjesta, koje će jednog dana imati prođu. Iako nam usijano željezo izgleda crveno, nije ono crveno, a pocrvenjelo je od vatre. Iako je dvorac osvijetljen kroz prozore i vrata, nisu oni izvor svjetla, nikad ne zaboravljaj Sunce. Svaki zid obasjan suncem kaže: ja sijam. Takvi su i ljudi, misle da je sve samo od njih. Iz pozadine Sunce govori: Čekaj, čekaj, dok ja zadem, vidjet će se ko sija. Zelenilo kaže, moji su miris, zelen i veselje, i misli da je tako, da je to od njega. Zima prijeti i šapuće zelenilu: O zelenilo, dok ja dođem, vidjet će se čije je šta! Mi naše tijelo uljepšavamo i dotjerujemo, a duša iznutra govori poljepšanom tijelu: O ti dubrište gdje rastu tikve, ko si ti?! Ti od mene živiš, i to dva-tri dana! Tvoje uljepšavanje ništa ti ne vrijedi, kad te napustim, to tvoje će proći. Oni koji tijelu koketiraju, stavit će ga u grob, i to tako, uljepšavano tijelo pojest će crvi i mravi. Oni što su ti laskali i uljepšavali te, začepljat će nos i okretati glavu od smrada tijela. Život tvoje duše se odražava kroz tvoj vid, sluh i govor. To liči vodi kad ključa, znamo da vatra te ključeve baca. Kako god duša ima djelovanje na tijelo, tako Abdali djeluju na duše. Ako Abdali povuku svoj utjecaj na naše duše, duše će nam ostati usamljene i bez veze sa Abdalima.

Glavu svoju polažem na zemlju, da mi bude zemlja svjedok na Sudnjem danu, da sam ovo priznao za istinu! Na Sudnjem danu, kad se zemlja potrese, izbacit će nas vani. Šta se ovo desi, zavikat će ljudi! Tada, tamo, vidjet će se naši postupci kakvi su bili. Filozof ovo niječe i drži se svoje pameti. Ti udari svojom glavom o zid ako ovo ne priznaješ! Govor vode, zemlje, blata, niječu filozofi, a to znaju daje istina i osjećaju ljudi srca (duha). Filozof ne priznaje da je panj Hannane mogao progovoriti. Zašto? Zato stoje filozof tuđinac za Božije prijatelje.

Filozofi kažu za evlijanske keramete da su plod mašte. Ali, ovakvo filozofsko mišljenje je plod pogrešnosti u prosuđivanju. Njegovo neispravno rezonovanje i nevjerovanje dovode ga do pogrešnog puta u rasuđivanju i prosuđivanju. Filozof niječe nevidljivi svijet i šejtane, zato što on nijekanjem postaje šejtanova igračka. Istina je da filozof ne vidi šejtana, ali vidi sebe, on, precjenjujući i sebe, dobije plavilo po čelu.

Ko u svojoj podsvijesti nosi sumnje, on ih nosi i u svojim žilama. Ove sumnje čovjeku okrnu vjerovanje, pa od tih sumnji u čovjeka pocrni lice. Budite oprezni prema ovome, o vjernici! Jer, u vama su svi svjetovi sabrani. Sva Sedamdeset i dva svijeta u tebi su sabrana. Ah! Ja onoga dana kad se to sve pojavi! U koga bude straha u srcu, podrhtat će od straha kao list kad podrhtava od vjetra na drveću.

Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar, a on pun umišljenosti. Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput, koliko će ljudi zavikali: Ah, vah, šta bi s nama! Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su izmiješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato. U dućanu se pravo zlato smješka, jer zna da ima sprava koja zlato analizira. Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo, očuvaj nas i ne otkrij naše sramote. Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa. Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno. Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom: O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti! Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala i starješina vjernika (meleka). Bio je u odabranoj grupi, kao prvak. Prokleti šcjtan je udario Adema pesnicom od oholosti. Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.